Smrtovnica još jedne žene osvanula je u kabinetima: predsjednika države, premijera i ministara, predsjednika Skupštine, poslanika i poslanica, ombudsmana, Odbora za RR-svih institucija sistema, i na njihovim stolovima, a još se mastilo sa potpisa između državnih organa nije osušilo na dan početka Kampanje 16 dana akcije protiv nasilja nad ženama. I biće do daljeg - dok kaznena politika ne bude pretresena, dopunjena, i naravno implementirana.
Ne treba nama u Crnoj Gori da nam Brisel to kaže. Političarima se prijeti prstom iz Brisela. Mi znamo kolika je njihova volja i namjere da potpisano sprovedu. Nisu ni trepnuli. Niko nije pominjao ostavke. Niko nije tražio odgovornost. Niko nije upozorio na porast nasilja nad ženama. Svi su slipavili, muljali i mumlali u bradu ono što su mediji koji su zloupotrijebili informaciju i preko funkcije na kojoj se nalazi jedna žena, skrenuli pažnju sa zločina i nasilja i tako marginalizovali dvostruko ubistvo i nasilje nad ženama. Senzacionalizam nema kraja, a ni pravni epilog. Uglavnom u tome čitam - novine se tako bolje prodaju preko tuđe smrti, gramzivo se otimaju za ono malo para koje cirkulišu gazeći po leševima i pretvarajući nam dušu u kontejnere, koji najčešće nisu pražnjeni jer nam politika države ne vodi računa o komunalnom stanju nacije. Nismo zaslužili da otvorimo pregovore sa Evropom jer živimo kao poluljudi. Svako/a ima pravo na privatnost. Svačija bol ima snagu groma. Život dođe najjeftinije. A program uništavanja žena niko ne zaustavlja u Crnoj Gori. Politiku mnoštva i različitosti možemo odbijati sve dok posljednju ne ubiju na ulici kao psa.
Sem političara te subote cijeli grad je pominjao taj zločin i to na jedan način, sažet u konverzaciji dva ostarjela muškarca na novskoj ulici u kojoj je jedan upitao drugoga: “Što se, zaboga, ubijaju ljudi u Crnoj Gori?” Drugi je odgovorio: “Zbog one stvari”? Građani su sudije, pa po svom aršinu i savjesti neka drže ono što misle i rade. Mizoginija, tolerantno razmahana je mjesto gdje počinje zločin. Mizoginija porađa alfa mužjake koji i u ratu i u miru mogu, u uslovima koji im se kreiraju i ohrabrjuju, sve što hoće da urade. Ubio je jer je mogao. Jer mu je bilo dozvoljeno. Jer ga niko nije razoružao. Jer ga je sve što ne/radimo ohrabrilo. Mogao je mrtav ladan. I ubio je. Ubiće i sljedeći ukoliko se na ovaj zločin, u nizu, bude gledalo – zbog one stvari, pristajalo na romatizovanje nasilja, ohrabrivalo kroz kulturu rata i patrijarhalno obrazovanje, dizao na pijedestal tradicionalizam, slavio kleronacionalizam, virilo na zakon, amputirale sankcije.
Nekoliko dana prije, 2. decembra 2011. - dvadeset godina od napada na Dubrovnik, čitam “Srce tame” i potvrđujem ratne planove, regrutaciju, mobilizaciju vojske, dobrovoljaca, regruta, teritorijalne odbrane u jednoj zemlji čiji je osnovni slogan bio da smo svi armija - odvajkada do devedesetih. Bez dileme - vodili smo rat i planirali okupaciju teritorija, a tvrdili - oslobađamo ljude od njih samih.
Svjedočenje, fotografijama Pava Urbana, u sali hotela Podgorica 2011, o razaranju Dubrovnika, i smrti čovjeka, umjetnika izazvanom granatiranjem grada, uznemirava dodatno jer i nakon dvadeset godina većina odbija da se suoči sa činjenicama da smo huškali, pucali i uništavali, i ubijali zato što nam se htjelo - a lažemo, i tada i sada, da nismo. Ubijenom i porodicama ubijenih, naše izbjegavanje, negiranje, izvrtanje, obesmišljavanje, prebrojavanje po butnim kostima - zabija prst u otvorenu ranu. Ubijamo ponovo. Nastavljamo naš neljudski posao.
Svjedočenja traže priznanje zločina, iako isto neće dati smisao žrtvama. Ali će opozvati nove zločine.
Svjedočenje jednog od preživjelih, torture u logoru Morinj, obnavlja pitanje odgovornosti: pojedinačne i kolektivne. Država kaže da ima prečih poslova od prebrojavanja leševa, uništavanja i pljačkanja ljudi i gradova. Institucije reaguju po sistemu kada nas pozovu mi ćemo lijepo i kvalitetno da sarađujemo. Kao da se od njih očekuje to. Reče nam službenica države i ne trepnu: Neće država da podiže optužnice, valjda, protiv sebe same. Dodajem - time krije i tragove septičkih zločina onih čiju vlast sprovode.
Program destruiranja institucija i njihova zavisnost o zločinu i zločincima, dobijaju epilog u odlaganju u Briselu 9. 12. 2011. ODLAGANJE. Jasan je put od ratnog zločina do organizovanog kriminala. Organizovani zločin, organizovani kriminal, nasilje nad ženama - suština je ista: mogu jer im se može. Podređene institucije sistema ropću neslobodom, izvrću sistem pravila pretvarajući ga u svoju suprotnost - zaštita zločina i zločinaca. Ono što mi ovdje znamo i bez odloženog iz Evrope.
Preživjeli u svom svjedočenju o zvjerstvu onih kojima je to bilo dozvoljeno pod državnim amanetom, nije rekao ništa drugo do – zaigraće mečka ponovo pred vratima.
Sada dolazimo do suštine - nema ovdje političkih idiota, osoba koje Jasmina Tešanović definiše onima kojima nisu dostupne informacije. Sve je jasno jasnije od dana. Dok odbijamo priznanje, u odlaganju ćemo se ubijati i klati na sve načine i ostati polusvijet na margini kojima neće trebati avganistanski vojaci. Usavršeni u avganistanskom sindromu obnoviće traumatizovanu i krvavu jugoslovensku dramu, novonapravljenim crnogorskim pištoljem – pa ili sebi u glavu ili po nama.
P.S. Vrijeme političkih idiota je prošlo. Obeščastile nas devedesete. Sada ne možeš reći da ne znaš - nijemo govore kosti, a i preživjeli su tu i žele da kažu ono što smo im napravili. Ne možemo više reći da nismo znali - i onda i danas podržavamo one koji su nas stavili u poziciju da nas svi odlože kao polusvijet.
Bonus video:
