Taman kada je izgledalo da gore ne može biti, ispostavlja se da nije tako. Sada se čak i neke takozvane „odgovorne“ članice eurozone susreću sa većim kamatnim stopama. Ekonomisti s obje strane Atlantika trenutno ne analiziraju samo to hoće li euro preživjeti, već i kako obezbijediti da njegova propast izazove minimum potresa.
Postaje još očiglednije da politički lideri Evrope, bez obzira na njihovu privrženost opstanku eura, nemaju jasnu predstavu šta je potrebno da bi zajednička valuta „funkcionisala“.
Preovladava mišljenje da je sve što je potrebno – finansijska disciplina – da fiskalni deficit ili državni dug bilo koje zemlje u odnosu na BDP ne smije biti previše velik. Ali, prije krize u Irskoj i Španiji desio se suficit budžeta, a takođe i neveliki dugovi koji su se brzo pretvorili u veliki deficit i visoki dug. Na taj način, sada evropski lideri govore da upravo deficit tekućih računa članica eurozone treba držati za uzde.
Zato je zanimljivo što su, s obzirom na to da se kriza produžava, utočište za globalne investitore postale Sjedinjene Države, koje već nekoliko godina imaju ogromni deficit tekućeg računa. I, kako će Evropska unija razlikovati „dobar deficit tekućeg računa“ – kada vlada stvara povoljnu poslovnu klimu, generišući dotok direktnih stranih investicija – i „loš deficit tekućeg računa“? Predupređivanje loših deficita tekućeg računa zahtijevaće mnogo više miješanja u privatni sektor, nego što to podrazumijevaju neoliberalna doktrina i doktrina jedinstvenog tržišta koje su bile moderne kada je ustanovljen euro.
Na primjer, u Španiji se novac odlio u privatni sektor iz privatnih banaka. Hoće li takva iracionalna sila izobilja natjerati, milom ili silom, da se smanje državne investicije? Znači li to da vlada mora rješavati koji su tokovi kapitala, na primjer investicije u nekretnine, loši i moraju li biti oporezovani ili se obuzdavati na druge načine? Meni to ima smisla, ali takva politika bi postala anatema za evropske pristalice slobodnog tržišta.
Stremljenje ka jasnom, jednostavnom odgovoru podsjeća na diskusije koje su uslijedile nakon finansijskih kriza u čitavom svijetu. Poslije svake krize pojavljuje se objašnjenje koje opovrgava sljedeća kriza ili, u krajnjem, pokazuje da je ono bilo neadekvatno. Kriza iz 1980-ih godina u Latinskoj Americi izazvana je prekomjernim zaduživanjem; ali to ne može da objasni meksičku krizu iz 1994. godine, pa su je povezali sa nedovoljnom štednjom.
Zatim je nastupilo vrijeme Istočne Azije u kojoj je nivo štednje bio visok, pa je novo objašnjenje bilo „rukovođenje“. Ali ni to ne bi izmijenilo situaciju s obzirom da su skandinavske zemlje – koje imaju najtransparentniju upravu na svijetu – stradale od krize nekoliko godina kasnije.
Interesanstno je da u svim tim slučajevima postoji zajednička nit sa krizom iz 2008. godine: finansijski sektori su loše radili i nisu mogli da ocijene kreditnu sposobnost i upravljaju rizicima, kako se to od njih očekivalo.
Ti će se problemi javljati sa eurom ili bez njega. Ali je on vladama stvorio značajne teškoće za reagovanje. I stvar nije samo u tome što je euro preuzeo dva ključna instrumenta regulisanja – kamatnu stopu i devizni kurs – i ništa nije ponudio kao zamjenu, ili što je mandat Evropske centralne banke kontrola inflacije, kad su današnji problemi nezaposlenost, rast i finansijska stabilnost. Bez zajedničkog finansijskog organa zajedničko tržište otvorilo je put za poresku konkurenciju – trka za preživljavanje radi privlačenja investicija i povećanje prozvodnje, koje bi slobodno mogle biti prodate na teritoriji EU.
Osim toga, slobodna radna mobilnost znači da ljudi mogu da biraju hoće li da plaćaju dugove svojih roditelja; mladi Irci mogu da izbjegnu otplatu glupih bankarskih obligacija, koje je Vlada preuzela na sebe, jednostavno tako što će otići iz zemlje. Naravno, pretpostavlja se da će migracija dati pozitivne rezultate pošto preraspodjeljuje radne resurse onamo gdje je to najefektivnije. Ipak, takav vid migracije u stvarnosti podriva produktivnost.
Naravo, migracija je dio korektivnog mehanizma koji tjera Ameriku da funkcioniše kao jedinstveno tržište sa jedinstvenom valutom. Još je važnija uloga federalne vlade u pomoći državama koje, na primjer, imaju poblem visoke nezaposlenosti, prebacujući im dodatne poreske prihode – takozvana „unija transfera“, koju tako osuđuju mnogi Njemci.
Ipak, SAD su spremne da prihvate depopulaciju cijelih država koje nisu konkurentne. (Neki primjećuju da to znači da američke korporacije mogu kupovati senatore od takvih država po nižoj cijeni.) Ali da li su evropske zemlje koje imaju pad proizvodnje spremne da prihvate depopulaciju? Ili su spremne da se suoče sa bolešću „unutrašnje“ devalvacije, procesom koji nije uspio ni tokom zlatnog perioda i sada ne uspijeva sa eurom?
Čak i ako su neke od sjevernih zemalja Evrope u pravu kada tvrde da će euro funkcionisati efikasno, ako ispadne da drugima nametnu efikasnu disciplinu (mislim da griješe), oni su u zabludi kada je riječ o moralu. Jednostavno oni okrivljuju svoje južne sugrađane za finansijsko rasipništvo, ili, kao u slučaju Španije ili Irske, za to što je slobodnom tržištu dozvoljena potpuna sloboda, ne uviđajući kuda to može odvesti. Ali to rješava današnji problem: ogromni dugovi, kao rezultat privatnih ili državnih grešaka u računu, moraju se rješavati u okvirima eura.
Uštede u državnom sektoru danas ne rješavaju problem jučerašnjeg rasipništva; oni jednostavnu tjeraju ekonomiju u još dublju recesiju. Evropski lideri to znaju. Znaju da je potreban rast. Ali umjesto da rješavaju današnje probleme i traže formulu rasta, oni radije drže propovijedi što je trebalo da uradi neka prethodna vlada. To može da obezbijedi satisfakciju propovjedniku, ali neće riješiti problem Evrope – i neće spasti euro.
Autor je univerzitetski profesor na kolumbijskom univerzitetu; dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
