Zašto smo još uvijek nezadovoljni?
Komunizam je već odavno stvar naše prošlosti. U međuvremenu smo se oslobodili starih i novih okupatora. Onda smo uveli demokratiju i izabrali naše ljude za vlast. Čovjek bi rekao da nam sve ide prema nekom dobrom planu, ali mi smo - još uvijek nezadovoljni.
Kad bi nam neki bezimeni stranac, onako slučajno, došao u posjetu ovih dana - ne neki moderan probisvijet, već stranac od onih običnih koji vode manje-više normalan život, tamo negdje na bliskome nam Zapadu – ono što bi na prvi pogled primjetio ovdje, kod nas, ne bi mu bilo toliko drugačije od onoga što već ima u svojoj domovini.
Ista predstava, samo drugi glumci!
* * *
Vidio bi stranac naš dobri super-moderne restorane prepune ljudi od jutra do mraka, gdje se dobro jede, pije i besjedi. I nebrojeno mnogo kafana i kafića, u kojima se toče svakojaki viskiji, konjaci, piva i likeri - a ne, kao nekad, samo loše ukiseljeno vino i domaća rakija uz bajate girice!
Vidio bi i nove široke puteve, istinske autobanove, sa bijesnim kolima svih maraka i modela, od crnih džipova do najskupljih limuzina, kako gutaju kilometre crnog asfalta koji je prekrio i zadnji pedalj obradive zemlje - ma koga briga za zemlju, šta će nam to! Da obrađujemo? Nikad više! Kome još treba plug, ašov i lopata?
Vidio bi stranac, dakle, i zvjezdane hotele od čijeg sjaja čovjek oslijepi, a u čijim se holovima čuju desteine raznih jezika, a po velikim luksuznim salama se miješaju zvanice bogatih svadbi, međunardonih konferencija, profesionalnih seminara, administrativnih treninga i bludnih diskoteka.
I trgovine prepune robom, jeftinom i skupom, ali svakako stranom, uvezenom – knjige iz Albanije, zejtin iz Srbije, ajvar iz Makedonije, goveđi kuleni iz Bosne, zamrznuta riba iz Crne Gore, paštete iz Hrvatske, med iz Slovenije, mlijeko iz Mađarske, masline iz Grčke, automobili iz Njemačke, bicikli iz Holandije, kikiriki iz Turske, tehnika iz Amerike, cipele iz Italije, tašne iz Francuske, odijela iz Engleske, piletina iz Brazila, banane iz Ekvadora, i sve ovo, i još mnogo toga drugog – plastičnog, papirnog i tekstilnog - iz Kine. Što da se trudimo da proizvedemo nešto, kad je to već napravio neko drugi.
I, naravno, primijetio bi stranac, valjda odmah, da smo još uvijek duboko i nepopravljivo nezadovoljni!
Zašto? Jer nam se ne sviđa vlast. A ne volimo ni opoziciju. Prošlosti sei dalje strašno plašimo. A sadašnjosti se duboko zgražavamo. O budućnosti i ne govorimo!
I pitaće nas, vjerujem, taj naš bezimeni stranac, šta je to što kod nas ne štima? Šta je to što ne ide, ne funksioniše, ne radi? Gdje je greška, feler, mana? Zašto smo poslije svega još iritirani, nervozni, nezadovoljni?
* * *
I šta bismo mu mi mogli reći?
Kako mu objasniti da su nepravda, krađa i nesposobnost, toliko raširene među našim vladarima, postale izgleda kriterijumi bez kojih se ne možeš priključiti vlasti!
Kako mu reći da osjećamo kako nas uništi korupcija, i opljačka vlast, i upropastiše političari?
Lako bi nam stranac mogao reći da nismo jedini, da u stvari cio svijet boluje od istih bolesti: vlada koje lažu, kradu i u propast vode cijele države, nisu nikako specijalnost Balkana. Pogledaj cijelu Evropu, svijet, i što ćeš vidjeti osim korupcije, plačke i propasti?
Kako mu opisati da smo duboko vjerovali u snove o Evropi, demokratiji, slobodi, kojima su nas “zarazili”, lažući nas, da je sve to tu, iza ugla, dostižno, realno, moguće i naše.
Kako bismo mu objasnili da smo tada davno, kad smo svi onako skupa, kao u transu, krenuli na ovaj put transformacije i tranzicije - preko ratnog trnja i krvavih nam suza - od budućnosti očekivali nešto mnogo bolje, ljepše, mirnije, lagodnije, sigurnije, pravednije, ispravnije, moralnije, bogatije, svetskije, zapadnije.
I reći mu da se danas osjećamo prazno i neispunjeno jer smo na kraju shvatili da su nas cijelo vreme lagali.
Kao djecu, naivne i neiskvarene, ubijedili su nas da vjerujemo u nešto što, u stvari, nije ništa do - Utopija!
Ne postoje dragi moji demokratija i sloboda. Ili, da budem tačniji, nema ih onakvih kakve smo ih sanjali!
Bonus video:
