Ovako se zvao publicistički bestseler beogradskog novinara Slavoljuba Đukića, posvećen njemu, njoj i njima. Slobu, Miri i Srbima. Ali ovo nije tekst o njihovom vremenu smrti. Riječ je o nama: on, ona i mi u crnogorskoj varijanti. Milo, Ranko i Crnogorci. Da li smo zaista došli do zida, gdje nam se lider mjeri po voždu Miloševiću, njegov koalicioni partner po gramzivom i osionom JUL-u, dok građani Crne Gore, bez obzira za koga glasaju, sve više liče na pokusne kuniće u laboratoriji zvanoj Mankistan?! Ne po Manku, Kanađanin nije ništa kriv, već po Milu i Ranku.
Posljednji istupi lidera DPS na par stranačkih konvencija, odjeci i reagovanja koji su uslijedili, pokazali su dramatične naprsline u Politbirou naših neokomunista. Buka i bijes koje je iskalio Đukanović nijesu uzrokovani strahom od opozicije i kritičara režima, već otporom koji raste u sopstvenim redovima. Sanaderu je već počelo suđenje, a u jeku predizborne kampanje u lijepoj našoj "uhapšen" je i HDZ. Slike iz susjedstva neumoljivo nagovještavaju razvoj događaja i u našem dvorištu, kako se budemo približavali članstvu u EU.
M.Đ. to dobro vidi, zato se toliko opire intenziviranju pregovaračkog procesa. Za razliku od njegovih potpredsjednika, koji vape za evropskim štapom (i šargarepom), jer u njima vide jedini način da se oslobode strahovlade svog lidera. U nepunih nedjelju dana nakon što je M.Đ. izdiktirao smjernice daljeg djelovanja, kako DPS-a tako i Vlade, a njegovi stranački i medijski papagaji pozvali vrh partije da pokorno stanu uz Šefa, dvojica potpredsjednika, i to ključnih, Vujanović i Lukšić, dali su intervjue u kojima su ismijali svog, doskora, neprikosnovenog vođu. Posebno je u tom smislu bio indikativan nastup Vujanovića na TV Vijesti - ležernost i cinizam koje je pokazao u replici M.Đ. najslikovitije svjedoče da je u vrhu stranke sazrela svijest kako je velikom vođi isteklo vrijeme. I kako će čitav DPS završiti možda i gore od HDZ-a ako se na vrijeme ne oslobodi najvećeg balasta. Ono što je poodavno jasno demokratskoj javnosti, polako počinje da prihvata i najveća crnogorska partija.
Vrijeme, dakle, neumitno radi protiv Đukanovića. Čak i ako se mjeri, da parafraziram kolegu Brkovića, satom od 106 hiljada eura. Ni kolekcija istih od par stotina hiljada ne može zaustaviti taj tok. A ponajmanje koalicioni partner SDP i njegov lider Krivokapić. Ali je važno konstatovati – R.K. je odlučio da pogine zajedno sa M.Đ. Ne zbog emocije, već iz računa. Naime, godinama Krivokapić glumi atom-mrava upravo zahvaljujući pogonskom gorivu koje dolazi iz harizme i moći šefa DPS-a. I može mu biti dok je Đukanovića na vlasti. Zato lider SDP tako žestoko navija da nas Šef još dugo, dugo vodi. Jer, kada jednom ode, a vrijeme polako curi, već sljedećeg dana, a tek na prvim izborima, Krivokapić će se pokazati u pravoj veličini - Hamlet bi rekao - “pjena a ne ovijano žito”.
I ako je, dakle, shvatljivo zašto R.K. svoju sudbinu veže za M.Đ. nekome može izgledati suludo što i sama stranka slijedi taj samoubilački put. Ali i tu postoji jednostavno objašnjenje. Nije M.Đ. toliko naivan – on je svih ovih godina davao toliko vlasti (preko svake mjere) SDP-u i toliko važnosti njenom lideru (čak i mimo dobrog ukusa) baš zato da bi ih tako lako kontrolisao. Da bi ih uvukao u šemu korupcije, nepotizma i konflikta interese iz koje nema izlaska. Zato Rankov SDP liči na Mirin JUL. Kombi stranka koja “vozi” i bruji kao tenk. Kao što je bivša stranka Miloševićeve supruge čerupala Srbiju uzduž i poprijeko, odlučivala o spoljnoj i unutrašnjoj politici, čak o životima mnogih (sjetimo se samo Ćuruvije i Stambolića), tako i naš JUL pokazuje slične simptome - pokrili su javna preduzeća, ministartva, univerzitet, medije, svuda glancaju bistu voljenom vođi M.Đ. (kad stignu i onom stranačkom R.K.) i pod motom za Mila i otadžbinu uzimaju kajmak. Tenderi, privatizacije, zapošljavanja, ili u prevodu - korupcija, nepotizam, konflikt interesa... Papagaji u medijima su direktna ispostava SDP, više nego li DPS-a, jer im ta služba naizgled manje kompromitovanom dijelu vlasti, lakše pada.
Zato je važno da M.Đ. što prije ode jer se na taj način najbrže i najlakše rješavaju najveći problemi Crne Gore - suzbija se korupcija, raskidaju veze države i institucija sa organizovanim kriminalom, a patriotske trube se vraćaju u soške. Naravno i trubači, u svoje realne mjere. Time ova država počinje novu etapu - da se takmiči sa regionom ne u pljuvanju u dalj ili ogovaranjima na kvadrat, već u stvarnim vrijednostima, znanju, kompetenciji, radu, produktivnosti, profesionalizmu... Time se, uostalom, na najbolji način svaka država najefikasnije brani, jer svojom superiornošću obesmišljava sve one, i iz komšiluka i unutar nje, koji je pokušavaju destabilizovati. Kao što je ovako sazdana, kao privatni atar, u kome se patriotizam mjeri pokornošću, lako lomljiva i osjetljiva na najmanje udare. Što prije to shvate on, ona ali i mi, biće nam bolje.
Bonus video:
