Stiven Hoking, čuveni kvantni fizičar, u svojoj knjizi “Velika zamisao”, kaže da ne postoji jedna jedinstvena istorija, tj. jedan događaj koji svi vide jednako, već da svaki posmatrač ima svoj doživljaj događaja. Na isti način, mjerenje određene veličine u fizici zavisi od toga ko je mjeri. Na primjer, ako neko u avionu prošeta do svog kolege koji sjedi dva mjesta ispred njega pređena razdaljina je 1,5 metar. Posmatraču na zemlji pređena razdaljina je 2,08 km (avion se kreće najmanje 500 km na sat, a 15 sekundi je potrebno da se pređe razdaljina od 1,5 m).
Isto se može primjetiti u postupku vrednovanja rada; nama pojedincima je rad koji obavljamo, po pravilu, uvijek vredniji od zarade koju imamo, dok poslodavci to vjerovatno vide drugačije.
Cilj ovakvog uvoda jeste da se ilustruje tvrdnja da postoje uvijek najmanje dvije strane iste priče. Obično gledamo stranu koja nam se više sviđa.
Stanovnici Danske su, prema istraživanjima o kvalitetu života, najzadovoljniji narod na planeti. Svi znamo ili smo čuli da je sistem socijalne zaštite u zemljama Zapadne Evrope, kao što je Danska, velikodušan, da su naknade za nezaposlene i socijalna davanja mnogo veća nego u Crnoj Gori. Nikad se ne pitamo kako je to moguće i kako se taj trošak finansira, već samo primjećujemo da je npr. kod nas iznos “zarade doktora u javnoj zdravstvenoj ustanovi niži od socijalne pomoći u Evropi”. Takođe, znamo da je prosječna zarada u Danskoj 4 puta viša u odnosu na zaradu u Crnoj Gori, a nikad se ne pitamo kako je tako nešto moguće. Da li možda danska vlada više voli svoje građane od vlade u Crnoj Gori? Da li danska vlada bolje upravlja poreskim prihodima ili uspješnije “primorava” poslodavce da više plaćaju zaposlene?
U slučaju Danske imamo odgovore iako ih, u skladu sa uvodnim razmatranjima, neće svako razumijeti na isti način.
Na sastanku sa predstavnicima Danske konfederacije sindikata, jedna od prvih rečenica koje smo čuli bila je: “Mi uvijek plaćamo porez!”. Danci plaćaju porez na zarade, kapitale dobitke, naknade za nezaposlena lica, socijalnu pomoć, penzije, jednom riječju - na sve. Prosječna efektivna poreska stopa, koju plaćaju Danci, je 42%, tj. na svaki euro koji zarade 42 centa daju državi u vidu poreza. Ovih 42 centa od 1 zarađenog eura ne uključuje doprinose za penzije.
Ukoliko Danac želi da dobije naknadu za nezaposlene kad ostane bez posla, plaća dodatno do 8% bruto plate, zavisno od fonda, budući da je osiguranje od nezaposlenosti dobrovoljno. Maksimalan iznos naknade je 90% zarade (samo za one koji imaju platu ispod prosjeka), a maksimalno trajanje je dvije godine, što zavisi od toga koliko dugo se plaćaju doprinosi. Naravno, porez na naknadu se plaća. Ukoliko zaposleni nije plaćao doprinos, onda dobija socijalnu pomoć na koju takođe mora platiti porez.
Stopa poreza na dobit kompanija je 25%, kao i stopa PDV-a. U Crnoj Gori, ove poreske stope su 9% i 17%. Poreski prihodi Danske čine oko 55% BDP-a, u Crnoj Gori i porezi i doprinosi čine nešto oko 35% BDP-a. Dakle, Danska uzima svojim građanima više poreza/novca, da bi ta sredstva kasnije raspodijelila uz, naravno, određeni administrativni trošak. Svaki komplikovaniji poreski sistem i komplikovaniji sistem socijalne zaštite podrazumijeva i veći administrativni trošak. Ukoliko bi porezi u Crnoj Gori bili viši, a sistem komlikovaniji (progresivno oporezivanje, izuzeci, posebni poreski tretman i sl.), administracija takvog sistema bi bila značajno skuplja i sa postojećih 0,3% BDP-a povećala bi se na približno 0,6% BDP-a, koliko složeniji poreski sistem košta građane i privrednike u Danskoj.
Osim poreskog tretmana socijalnih davanja, posebnost danskog modela čini i način organizacije i rada sindikata, kao i njihova uloga. Štrajkovi su u Danskoj dozvoljeni samo u periodu pregovora oko kolektivnih ugovora. Nakon potpisivanja kolektivnog ugovora, štrajkovi nijesu dozvoljeni, a njihovi inicijatori se kažnjavaju. Isto tako, sindikati ne smiju da podstiču na štrajk, budući da je takva aktivnost kažnjiva. Članstvo u sindikatu košta nekih 80 do 90 eura mjesečno.
A sad da se posvetimo pitanju kako je moguće da Danci imaju mnogo veće zarade nego Crnogorci. Prosječna bruto zarada u Danskoj je otprilike 4 puta viša od zarade u Crnoj Gori, dok su zarade u neto iznosu više nešto preko 3 puta (ne smijemo zaboraviti efektivnu poresku stopu od 42%). Zbog čega je to tako? Odgovor je jednostavan – produktivnost rada Danaca je veća od produktivnosti rada Crnogoraca. Za jednu godinu, Danac proizvede 87.500 eura BDP-a, dok Crnogorac proizvede 14.600 eura BDP-a (podaci Evropske komisije), što znači da je produktivnost prosječnog zaposlenog u Danskoj za približno 6 puta veća od produktivnosti prosječnog zaposlenog u Crnoj Gori. Ukoliko ove podatke uporedimo sa zaradama i pretpostavimo da je zarada zaposlenog u Crnoj Gori realno utvrđena, onda su, po pokazateljima produktivnosti, Danci manje plaćeni nego što rade. Prema ovoj analizi, prosječna zarada u Danskoj bi trebala da iznosi oko 4.100 eura umjesto 2.800 eura. Ukoliko dalje, pretpostavimo da su Danci plaćeni tačno onoliko koliko njihov rad vrijedi (što je uvijek subjektivna ocjena i oni se vjerovatno ne bi složili sa tim), onda je prosječni zaposleni u Crnoj Gori previše plaćen i njegova zarada bi trebala da iznosi 480 eura ili za 30% manje nego što je to sad slučaj.
Sa ovim pokazateljima se vjerovatno ne bi složili zaposleni u Danskoj, kao ni u Crnoj Gori, i opet se vraćamo na uvodna razmatranja o tome kako vrijednost/veličina nekog predmeta mjerenja zavisi od toga ko vrši mjerenje. Međutim, bez obzira na to iz kog ugla se posmatra navedeni problem i bez obzira na to da li su Danci previše, a Crnogorci premalo plaćeni ili obratno, činjenica je da dok zaposleni u Crnoj Gori proizvede 1 euro, Danac je već proizveo 6 eura.
Da li su navedene činjenice uzrok za jednu trećinu nižu ocjenu kvaliteta života u Crnoj Gori u odnosu na Dance? Moguće. Ali na drugoj strani, Crnogorci su zadovoljniji životom od većine novih članica EU i zemalja u regionu. Crnogorci su zadovoljniji i od preko 400 miliona stanovnika u Evropi i od preko 5,5 milijardi stanovnika planete.
I na kraju dok Danci uvijek i na sve plaćaju porez, Crnogorci plaćaju porez, ali ne baš uvijek i ne na sve.
Bonus video:
