Mislio sam da će Đukanović izvući pouku iz Arapskog proljeća. Njegov govor od prije par dana pokazuje da sam pogriješio. On i dalje vjeruje da može va vjeki vjekov obmanjivati vrhovne žrece ovoga svijeta i u srcu Evrope održavati privatni mafijaški raj. U svojoj provincijskoj nadmenosti nije shvatio da su se žreci pretvarali da vjeruju u trajnu moć njegove magije samo dok je igrao ulogu koju su mu namijenili. Umjesto da u povlačenju s vlasti podrži promjene, odlučio je da brani neodbranjivo. Razdražen i naježen, primitivnom retorikom napao je sve svoje kritičare i političke protivnike. Lišen osjećaja krivice i odgovornosti, optužio ih je za svojstva zahvaljujući kojima je sam napravio karijeru. Kaže da ne može izdajnik postati patriota, a karijeru je napravio na izdajama. Najprije je izdao komunizam i svoje komunističke mentore i prebjegao u tabor velikosrpskih nacionalista. Da bi stekao njihovo povjerenje, u saradnji sa srpskim tajnim službama razorio je gotovo sve institute crnogorske državnosti. Širio je mržnju prema nesrpskim narodima i učestvovao u pripremi i vođenju ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Bio je učesnik i sekundant u najmračnijim zločinima - etničkim čišćenjima, deportacijama, genocidu u Srebrenici. Krvavim rukama držao je cigarete čijim dimom se naslađivao. Kad je moć srpskih nacionalista počela da slabi, došlo je vrijeme za novu izdaju. Prebjegao je u crnogorske independiste i evropejce. Za izdaju Miloševića od Zapada je oslobođen odgovornosti za mega-zločine u kojima je učestvovao. Iako je crnogorska nezavisnost obnovljena pod njegovim predvodništvom, permanentni izdajnik joj nije vidio drugu svrhu osim lične koristi. Patriota od karijere, ponovo je izdao Crnu Goru. Proizveo je podjele i nepravde koje su mnogo veća prijetnja nezavisnosti Crne Gore nego živući velikosrpski nacionalizam. Đukanović priča o tuđim lopovlucima kao da familija koju je formirao nije lopovska organizacija, mnogo prljavija od klana koji je predvodio Gadafi. Gadafi je dijelio sa narodom prihode od nafte koji su ranije odlazili evropskim gospodarima, obezbijedivši zaposlenima platu od 1200, a nezaposlenima 730 dolara mjesečno i svakom studentu pravo da o trošku države studira na svakom univerzitetu na svijetu na koji je sposoban da se upiše. Đukanović je opljačkao sopstveni narod dajući familiji ono što je stvaralo više generacija crnogorskih građana. Niko od kumova iz familije nije pokrenuo nijednu green field (tj. novu) investiciju, već je prisvojio tuđe. Transformaciju komunizma u kapitalizam kojom je rukovodio, Đukanović je pretvorio u pljačku i varvarsko uništavanje svega što familija nije mogla da prisvoji i skoro polovinu crnogorskih građana doveo do ruba gladi. Ni u jednoj ekonomskoj djelatnosti Crna Gora poslije dvadeset i dvije godine Đukanovićeve vladavine nije dostigla nivo koji je imala 1989. godine, kada ga je Milošević kao nezaposlenog pučistu zaposlio za premijera. Podaci Centra za istraživačko novinarstvo govore da je Đukanović direktno ili indirektno odgovoran za uništenje onoliko ljudskih života koliko je štab familije inkasirao milliona eura. Njegovi su prijatelji i partneri optuženi ili pod istragama zbog organizovanog kriminala, najčešće za radnje u kojima je i on učestvovao. U svojoj obmanjivačkoj i nasilničkoj glavi, Đukanović misli da svijet ne bi znao o njegovim zlodjelima da se o tome ne piše u Crnoj Gori. Uzaludno je s prijateljima osnivao nekoliko novina za koje se nadao da će poništiti uticaj nezavisnih. Sve su im se pogasile. Na kraju su pokrali zaposlene i državu za stotine hiljada eura neisplaćenih honorara i poreza. Zato sad sikti od muke i pripisuje Vijestima nedjela koja je sam činio. Kada je njemački partner u Daily Pressu počeo da razvija biznis sa Subotićem i Đukanovićem, zatražio je da Vijesti prestanu da pišu kritički o ovoj dvojici vitezova. Kad su Vijesti to odbile, naš partner je zatražio da otkupi udjele crnogorskih partnera. Kad ni to nije uspjelo, beskrupulozni Đukanović je svojim histeričnim napadima na kritičare režima, inspirisao fizički napad maskiranih razbojnika sa bejzbol palicama na direktora Vijesti za izdavačku politiku, čije imenovanje je, po statutu kompanije, bilo u nadležnosti crnogorskih vlasnika. Kad ni to nije dalo rezultat, lansirane su priče o neplaćenim porezima, iako je tada već četiri godine izvršni direktor preduzeća (po zakonu odgovoran za te poslove) bio njemački namještenik. Savez protiv Vijesti koji je WAZ napravio sa ljudima osumnjičenima za organizovani kriminal kao što su Đukanović i Subotić, narušio je kredibilitet ove kompanije i ona je, pod pritiskom Berlina i Brisela, morala da se povuče iz vlasništva u medijima u Crnoj Gori, Bugarskoj, Srbiji, Rumuniji, Ukrajini i Rusiji. Upravni odbor korporacije WAZ objavio je povlačenje i iz Makedonije i Hrvatske. Đukanović se nije povukao, svako malo njegovi pišu lažljive feljtone o vlasnicima nezavisnih medija i pale našu imovinu. Neodbranjeni Subotić je nedavno u Beogradu osuđen na robiju. Đukanović Noriega se nada da neće završiti u zatvoru, pa traži druge partnere za pontonski most od Slovenske plaže do ostrva Sveti Nikola i za smirivanje novinara. Kako se Crna Gora približava Evropskoj uniji, međunarodni kriminalni saveznici ga postepeno napuštaju jer se boje da će i u Crnoj Gori zavladati evropski zakoni i praksa. Ostali su mu naši prebjezi da s njima pravi strategiju za difamiranje Vijesti. Nesposoban za išta što ne počiva na obmani i manipulaciji, Đukanović je razvio propagandu o tzv. otimanju akcija nekim osnivačima lista Vijesti. Tri mjeseca nakon osnivanja preduzeća Daily Press (izdavač lista Vijesti) petnaestak crnogorskih novinara osnovalo je Udruženje za slobodno novinarstvo „radi razvoja slobodnog i profesionalnog novinarstva" (član 3 Odluke o osnivanju), na nivou Republike Crne Gore (čl. 13 Statuta Udruženja), čiji član „može biti isključivo profesionalni novinar koji prihvata Program i Statut Udruženja" (čl. 9 Statuta), kojeg bira i isključuje Skupština Udruženja „većinom glasova svih svojih članova" (čl. 11 Statuta). Pola godine docnije, voljom osnivača Daily Pressa Udruženje je kao pravni subjekt uvedeno u vlasničku strukturu preduzeća, ne bi li se njegovi članovi motivisali za radni angažman u listu. Laž je da su Đukanovićevi puleni ikada registrovani kao individualni vlasnici udjela u Daily Pressu, niti bi im autor ovog članka to dopustio a da ne zasnuju stalni radni odnos u tom preduzeću. Udruženje je statutamo ugašeno godinu i po docnije, 1998. godine. Đukanovićeve poštenjačine su narednih godina od osnivača Daily Pressa svi dobili nagrade za doprinos nezavisnom novinarstvu i listu Vijesti (dvojica su dobili novac, jedan vlasničke udjele, jedan i novac i udjele koje je prodao). Priču o krađi akcija Đukanovićeve službe su počele da šire deceniju docnije, u vrijeme kad je on krenuo da sa Subotićem osvoji Vijesti. Đukanoviću će pući pogibija od medijskog tima koji je sastavio. Ovih dana ga brane tvrdnjom da se preko stotinu policijskih inspektora samoorganizovalo da hapse i deportuju Bošnjake i da je samo jedan od njih, onaj koji je odlučio da po vlastitoj savjesti progovori o zločinu - Slobodan Pejović - glavni krivac za ratni zločin deportacije. A da je glavno-komandajući za (međudržavne) poslove po Ustavu Crne Gore, tadašnji premijer Milo Đukanović, nevin kao novorođenče. Ne znam da li se ovo događa zbog toga što „dva slijepca zajedno i dalje ne vide" ili je po ugledu na njihovog novog šefa na djelu ona folklorna, „juče mene u tebe izdali, danas evo tebe u dragoga". Pošto je malo vjerovatno da će Đukanović biti u stanju da zaustavi pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, on će učiniti sve što bude u njegovoj moći da pojača podjele u Crnoj Gori jer su one fundament njegove vlasti. I da eliminiše sve kritički raspoložene grupe i pojedince bez kojih nije moguća transformacija Crne Gore u evropsku građansku državu. Njegov cilj je da Crna Gora ostane amorfni prostor u kojem će on zadugo biti gospodar koji vlada nasiljem i terorom. Nezavisni mediji će se tome suprotstaviti tako što će produžiti da igraju ulogu koju imaju i evropski mediji kao čuvari demokratije i evropskih vrijednosti. Čak i ako Đukanovićevi budu ubijali novinare. Stasale su mlađe generacije novinara koje sa istim žarom žele slobodnu i evropsku Crnu Gora kao što smo željeli mi početkom devedesetih prošlog vijeka. Đukanovićevi vojnici su tada bacali bombe na Monitor jer se mladi i ambiciozni komandant bojao za uspjeh mobilizacije na Dubrovnik, od koje mu je zavisila karijera i mjesto u Miloševićevom režimu. Današnji Đukanović je samo smrtno pogođeno mitsko čudoviše iz dječjih slikovnica. Vrijeme je da se statisti na dvoru presaberu i donesu odluku da li će dijeliti Đukanovićevu odgovornost i sudbinu ili otkazati poslušnost diktatoru. Neka se zamisle nad lekcijama Arapskog proljeća - diktatori nikada ne padaju sami.
Bonus video:
