U masi manje ili više duhovitih komentara na najprije kandidaturu Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, a zatim i na njegovu ubjedljivu pobjedu već u prvom krugu, izdvojilo se jedno zapažanje Ramba Amadeusa. Čovjek je, naime, primijetio relativno banalnu stvar, koja, međutim, u tom obliku, čini mi se, nije ranije formulisana. Milo Đukanović će, parafraziram, po svoj prilici vladati duže od Josipa Broza Tita. I zaista, Tito je na vlasti bio trideset i pet godina: od završetka rata 1945. do svoje smrti 1980. Milo Đukanović vlada Crnom Gorom neprekidno od početka 1991. godine, što će reći više od 27 godina. Ako ispuca čovjek svoja dva predsjednička mandata, već je pretekao Tita. Uostalom, ako nastavimo da se igramo ove igre, odnosno ako Đukanovićevu vladavinu direktno usporedimo s Titovom, 2018. je Milu ono što je Titu bila 1972. tj. 28. po redu godina na vlasti. U mnogo čemu, Titova moć je u to vrijeme bila više simbolična nego stvarna, dok kod Đukanovića baš i nije tako.
Doći će vrijeme kad će biografija Mila Đukanovića dobiti knjigu vrijednu tako bogate i kompleksne teme. Uz sve aspekte njegove političke vještine koje mu treba priznati, valja ipak notirati da mu veliki dio javnosti u mnogo čemu gleda kroz prste. Ugledni komentatori koji neobično elegantno prozivaju Vučića, Orbana ili Putina za autoritarne tendencije te gušenje medija i demokratskih sloboda, iz nekog razloga su puni blagonaklonosti spram Đukanovićevog stila vladanja. Moralni žreci vješti u osudi svakog građanina koji je početkom devedesetih godina prošlog vijeka bio punoljetan, a koji nema potvrdu da je bio na “pravoj strani historije”, nekako volšebno zaboravljaju da je Milo Đukanović bio jedan od pet-šest najmoćnijih ljudi SR Jugoslavije kao cjeline, a definitivno najmoćniji unutar Crne Gore kao njene članice. Nikad, međutim, nismo saznali dubinu direktne Đukanovićeve umiješanosti u događaje s najmračnijih stranica novije crnogorske historije.
U knjizi Vladimira Dedijera i Antuna Miletića “Genocid nad Muslimanima 1941 – 1945” navode se, između ostalog, i imena i prezimena te godišta 574 četničke žrtve iz pljevaljskog kraja ubijene u Drugom svjetskom ratu. Među njima je i četrnaestoro članova porodice Čardaklija ubijenih u februaru 1943. godine. Praktično svi su žene, djeca i starci. Najmlađa među žrtvama je djevojčica Munira od tri godine, a najstariji je šezdesetosmogodišnji Smajo. Alija Čardaklija rođen je samo četiri godine nakon četničkog masakra nad članovima njegove porodice – 1947, u Pljevljima. Život ga je odnio u obližnje Goražde, s druge strane administrativne granice unutar jedne zemlje. Radio je kao poslovođa u prodavnici, imao je ženu i dvije ćerke. Živjelo se lijepo, dovoljno lijepo da je Alija u Herceg-Novom, u svojoj rodnoj republici, na moru, imao stan u kome je provodio većinu slobodnog vremena. Kad je počeo rat, Alija je najprije ženu i djecu poslao u Herceg-Novi, a poslije nekoliko nedjelja im se i lično pridružio. Za nekoliko dana, međutim, patrola hercegnovske policije im je pokucala na vrata. U kasnijem razgovoru sa Šekijem Radončićem, Alijina žena se sjećala da joj je muž u to vrijeme bio u kupatilu. Čovjeka koji je u tom momentu imao četrdeset pet godina, teškog “šećeraša”, s trombom u desnoj nozi, policajci odvode, još mokre kose, tobože na razgovor. Ženi kažu da će ga pustiti za pola sata. Supruga i ćerke nikad više nisu vidjele muža, odnosno oca. Posmrtni ostaci Alije Čardaklije ekshumirani su u selu Prohići kod Žepe 2003. godine. Zajedno s nekoliko desetina Bošnjaka, Aliju Čardakliju je crnogorska policija predala šefu obezbjeđenja KP doma Foča. U zapisnicima Haškog tribunala, na nekoliko mjesta pominje se Čardaklijino ime, među zatočenicima zlostavljanim u fočanskom KP domu. Jednom su ga izveli i nikad više nisu vratili. Svaka od sudbina desetina ljudi koje je crnogorska policija na pravdi Boga poslala u sigurnu smrt je slika unebovapijuće nepravde. Ipak, među svom svojom subraćom, Alija Čardaklija je u jednoj stvari izuzetak: on je jedini koji nije rođen u Bosni i Hercegovini. On je čovjek rođen u Crnoj Gori, sa imovinom u Crnoj Gori, koga organi vlasti Republike Crne Gore šalju u smrt zato što se zove Alija. Ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u to vrijeme zvao se Pavle Bulatović. Predsjednik Vlade Crne Gore u to vrijeme zvao se Milo Đukanović.
Slobodarski Radio Slobodna Evropa ovih dana kao ključno pitanje buduće Đukanovićeve vladavine kandiduje dilemu da li će se predsjednik formalno preseliti u Cetinje, odnosno gdje će mu biti čardak: na Cetinju ili u Podgorici. Niko Milu Đukanoviću neće pomenuti Aliju Čardakliju. Najnagrađivaniji savremeni crnogorski pisac i najčuvenija savremena crnogorska novinarka ovih dana, sa izvjesnim pravom, grme kako je sramota da je Ivici Dačiću “na volšeban način izbrisana prošlost kućnog ljubimca Slobodana Miloševića”, odnosno kako je moguće biti “bivši panker, bivši metalac, ali bivši fašista, e to ne može. To je trajno obilježje”. Milo Đukanović je i iz ove oblasti, izgleda, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Znam, znam, on je “napravio civilizacijski izbor i iskorak”, ali neka nam neko onda lijepo, otvoreno i nedvosmisleno kaže da se u tom slučaju sve, baš sve, oprašta.
Bonus video:
