Kada je početkom 90-ih huškao na rat, učestvovao u brutalnom gaženju crnogorske državotvorne i antiratne misli i puzanju Crne Gore pred beogradskim voždom, tadašnji mladi premijer, kako je kasnije tvrdio, zapravo je čuvao Crnu Goru da je njegov patron iz Beograda ne bi spržio. Nakon što je 1997. napustio skute Slobodana Miloševića, na majskim izborima 1998. javno je propagirao ostanak Crne Gore u SR Jugoslaviji, a u stvari je, kako će se kasnije pokazati, bojažljivo opipavao raspoloženje za obnovu samostalnosti Crne Gore.
Dok je ponavljao da su strateški ciljevi Crne Gore pridruživanje NATO–u i EU, Rusima je ustupio kontrolu na 40 odsto crnogorske privrede. Onda je, uporedo sa pričom o ljudskim pravima i slobodama i vladavini prava, sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom, simbolom terora nad slobodom javne riječi, sklopio sporazum o saradnji. Sada Milo Đukanović tvrdi da nije tačno da je počeo da širi ideju laganog odustajanja od pridruživanja Crne Gore Evropskoj uniji i da novine koje su to objavile počinju da liče na „Svet“ i „Skandal“.
Bivši premijer je svjestan da građani lako zaboravljaju jer između izbora proteknu četiri godine, ali je izgleda prenebregao činjenicu da su „Vijesti“ svakog dana na provjeri i da dobro vode računa da objavljuju tačne informacije. Na stranu što je Đukanovićev kulturološki profil takav da dobro zna kako izgledaju „Svet“ i „Skandal“ jer tamo najdetaljnije može uživati u svojim muzičkim idolima i njihovim silikonima, ovdje je važnija njegova najava da ipak neće biti kočničar puta Crne Gore u društvo zemalja u kojima se njeguje sloboda, a ne puzanje pred gospodarom.
Na „tajnoj večeri“ u Vili „Gorica“ sredinom septembra je jasno nagovijestio da bi trebalo razmisliti da li je za Crnu Goru dobro da ide prema članstvu u EU, obrazlažući to krizom u EU i eurozoni. Da to nije bilo slučajno, vidjelo se u julu kada je javno poručio da brzina reformi u Crnoj Gori neće zavisiti od nas, nego od EU i njenih problema, kao i da Crna Gora neće Briselu prinositi žrtve. Slučajno ili ne, na državnoj TV se nekoliko dana nakon što je bivši premijer pojedinim javnim ličnostima u Vili „Gorica“ izložio novu razvojnu filozofiju, pojavio njegov poznanik Žak Pol Karteron i skoro dramatično upozoravao Crnogorce da ne idu u EU jer će im se desiti da im država bude destabilizovana, baš kao Hrvatska nakon hapšenja Sanadera. Avgust i septembar je bivši premijer potrošio da pokuša osujetiti sporazum sa opozicijom koji je vodio do usvajanja izbornog zakona, bez kojeg Crna Gora nije mogla dobiti preporuku za pregovore sa EU.
Interesantno je da je počeo da razmišlja o krizi u EU tek nakon što je u Hrvatskoj podignuta optužnica protiv njihovog bivšeg premijera Iva Sanadera, bez koje je pitanje da li bi Hrvati mogli biti dio Unije.
Sada se bivši premijer zaklinje da nije počeo da lobira protiv puta ka EU. Kada bi mu se moglo vjerovati, to je odlična vijest. Iskustvo govori da ono što priča za javnost rijetko ima dodirnih tačaka sa onim što radi iza kulisa, ali možda zaslužuje još koju šansu, pa će vrlo brzo biti jasno što smjera. S obzirom na to da je riječ o političaru koji je izbjegao mnoštvo zamki, moguće da je u međuvremenu shvatio da bi pokušajem blokiranja evropske integracije Crne Gore upao u sopstvenu zamku koja bi po njega mogla biti pogubna.
Ako bi se osmjelio da ipak proba da zaustavi put ka EU, što bi u stvari značilo blokadu kreiranja društva u kojem šef DPS-a više neće biti komandant pravosuđu nego isključivo zakon, bivši premijer bi tako rizikovao da baci pod noge sve dobro što je uradio za Crnu Goru. Činjenice da je bio najvažniji akter obnove državne nezavisnosti poslije 88 godina i da je 1999. uspio da izdejstvuje da NATO ne razara Crnu Goru mogle bi ostati u sjenci pokušaja očajnika da, žrtvujući napredak otadžbine, sačuva svoju imperiju nastalu zloupotrebom vlasti.
Tada bi Crna Gora bila potpuna kopija Putinove diktatorske Rusije, u kojoj formalno postoje demokratske insitucije, dok javna i tajna policija, ojačana „novinarima“ zaduženim da kreiraju virtuelnu stvarnost, guše svaki šapat koji se ne sviđa gospodaru, a kamoli krik. Kako se to radi, najbolje se vidi na primjeru Slobodana Pejovića i bestidnoj kampanji protiv slobodnih medija. Trenutno je jedina razlika u odnosu na Rusiju to što u Crnoj Gori slobodni mediji ipak postoje.
Bivši premijer još može da bira da li će njegovo ime u udžbenicima istorije zauzeti mjesto pored onih koji su uzdizali svoju državu ili onih što su pokušavali da je unište, prepoznatih i po tome što je njihova imovina rasla dok je Crna Gora propadala. Da klizi ka ovoj drugoj grupi, vidi se i po tome što je, kao što je nekada propagirao srpski, sada gustira crnogorski nacionalizam, nadajući se da će, predstavljajući sebe jedinim pravim zaštitnikom Crne Gore, sačuvati vlast, odnosno svoj i novac sebi bliskih osoba. Takve „vragolije“ bi Crnu Goru skupo koštale, a bivšeg premijera najskuplje.
Bonus video:
