Crna kožna fotelja se zaljuljala. Veliki udobni naslon se duboko nakrivio ka skupocjenom autoportretu na zidu. Gazda je zavrtio glavom, stavio čašu u ruku i podigao noge na sto. Namršten, gledajući sopstveni odraz u ogledalu, nazdravio je. Čivas, šta bi drugo. Royal Salute. Star pedeset godina. I dvije kocke leda. Njegov pogled je bio prijekoran i ljut. Još jedan posao stoljeća je blizu propadanja. Predosjećao je po priči svojih podređenih da stvari ne idu glatko.
Pominjali su mu ekološke NVO, nezavisne medije, Brisel, međunarodnu zajednicu, neke eksperte koje sistem ne kontroliše, evropske standarde i kojekakve gluparije. Svi se nenadano uključili u tender i priču o branama na Morači. No, ne tako davno pominjali su mu i sigurno spinovanje javnosti, novinare odane honorarima energetskog lobija, gomile novca ubrizgane u kampanju manipulacije javnošću. I, opet ništa. Tara, sada i Morača.
Postajući svjestan, ko zna koji put, nesposobnosti svojih slijepo odanih saradnika da mu „završe“ jos jedan posao stoljeća, gazda je sada već umoran od prebiranja crnih misli, zurio u ogledalo vjezbajući razne verzije prijekog pogleda, namrštenost obrva, ali i gledao u izglancane cipele i nepohabane đonove čije su se ivice ocrtavale u ogledalu. Nije ništa pitao zarobljenog duha u ogledalu, jer tog dana mu nije bilo bitno ko je najlepši, već gdje će pare od brana.
Voli gazda ogledalo jer ono uvijek ćuti i sluša. Ono ga je smirivalo. Smirivalo od bijesa koji se nakupio u njemu. Prvo auto put, sada i brane. Koliko je to samo betona, željeza i posla za kompanije prijatelja i kumova. I sve ode. Kao da je neko stao na Vezirov most i prosuo torbe pune novca njegovih prijatelja i kumova u Moraču. A kum nije dugme. Što je kumovo, to je i njegovo. Nije gazda razmišljao da se moglo i drugačije. Nije, jer od tog drugog koristi bi imala država, ali ne i on. I čemu onda bavljenje politikom. To nije na dnevnom redu sadašnje politike Crne Gore.
Znao je da će telefon zazvoniti. Predosjećao je i da su konsultacije u toku. Ko će mu saopstiti, na koji način, kojim tonom. Kako mu se obratiti: sa gazda, šefe, predsjedniče, gospodaru, ili možda na engleskom - master? Italijanski ne bi bio dobar izbor. I zazvonio je. Prvi saradnici su javili rezutate tendera. Odnosno javili su tačno tri mjeseca prije završetka tendera. Osjećao je u njihovom glasu strah i zebnju zbog neobavljenog posla.
Čivas, omamljujućeg mirisa odjednom je bio previše gorak i opor. Bio je namijenjen proslavi još jednog posla. Posla koji je trebao obezbijediti dugotrajno prisustvo familije u politici, i pedeset godina poslije njihove vladavine. Da znamo da je to njegovo. Odnosno njihovo. Makar za nekoliko narednih generacija. Dok se puk osvijesti kroz koju generaciju, kojih par stotina godina, da su brane njihove, a ne naše. No stvari su pošle drugim tokom. Umjesto brzog posla, poduprijetog opštim narodnim zadovoljstvom, tender je pao. Pao i prosuo se kao ogledalo iz bajke. A znamo što po vjerovanju donosi polomljeno ogledalo.
Morača teče ovih dana. Kako sada stvari stoje, teći će još dugo. Nakon skoro četiri godine rasprave o njoj, treba li nam ovakva, potopljena po vladinom planu ili nekom drugom planu od društvenog interesa, popili smo još jedan šamar od investitora. Šamarčinu. I to javnu. Tajno, sve su se dogovorili, nema dileme. Kada su vidjeli da ne može biti kako su zamislili, kada se uključio Brisel, a građani zapitali čija je naša struja, pošlo je sve niz vodu.
Strateški partner, komunalno energetsko preduzeće i naša Vlada. Istina, vole ga nazvati, kada je sponzor nekih događaja i liderom u zaštiti životne sredine. Ljubitelji njihovog sponzorstva ne znaju da mu tako tepaju zbog bavljenja komunalnim otpadom, a ne branama i energetikom. Ali spoznaće. Ima vremena da i oni nauče koristiti internet gdje mogu dobiti informacije o onome čije pare uzimaju da prosvijetle našu djecu o ekologiji i zaštiti životne sredine.
Ono što nije novo je optužba bivšeg ministra: loša atmosfera je utukla tender. Ono što jeste novo je objašnjenje investitora: ekonomski neisplativ posao. Ustanovili su to tek sada. Kada im je Vlada izašla u susret svemu što su tražili. Sada nije isplativo nisko Andrijevo, dok je prije godinu kada su ga upravo oni tražili u zvanično dostavljenim komentarima, bilo isplativo. Čudo jedno (ne)viđeno. Možda se slučajno još po neko sjeća 2007. i preporuka koje smo dobili od međunarodnih eksperata, da brane na Morači nisu isplativ posao.
Ako niste tada, tokom i nakon javnih rasprava o branama na Morači mogli ste se i uvjeriti u to. No, Vlada je kao pravi pregalac i vizionar, tragala ekonomiste po bijelome svijetu ne bi li nam dokazala da imamo velike ekonomske koristi od moračkih brana. I na kraju, ili tačnije poslije kraja javne rasprave ih je našla. U Vladi. Dalje od toga nije mogla. Vladini eksperti tvrdili da je vladin plan ekonomski odličan. I ostali usamljeni u tom mišljenju. Razlog odustajanja investitora od tendera, da nije isplativ posao, nisu komentarisali. Ispraznili se na nama građanima, koje su "demokratski" ubjeđivali da jeste. I pik puk, više ne važi.
Bili su ekolozi posljednjih godina i lobisti nuklearnog lobija, i lobisti trgovaca strujom, pa lobisti energetsko komunalnog preduzeća za uvođenje hidrotunela u projekat i spuštanje Andrijeva. Ne znam kakvu su nam danas priču namijenili, ali je vjerujem kreativna i dobro osmišljena. Bez sumnje.
Umiju oni to kada se potrude. Trenirali su na nama administrativni pritisak, nadzor uprave za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma, prijetnje telefonom, sudske procese protiv NVO aktivista, zabranu i kažnjavanje zbog šetnje znaka pitanja, simbola kampanje po Podgorici, lobiranje kod donatora da prekinu sa finansiranjem NVO, trošenje novca PR agencija na nesretnike koji su pristali braniti Vladin plan, stavljanje u prvi red odbrane plana za HE ministara koji su na vezi sa Briselom, a čiji je jedini posao bio da ogovaraju NVO po briselskim hodnicima, umišljajući da su tamo neznaveni palanački političari na koje su navikli ovdje.
I konačno, hit nad hitovima i izum za Nobela - moračke brane su dobre za srce jer je tovljena riba iz akumulacionih jezera manje štetna, ali su brane takođe i spas za saobraćajne udese, istina samo ako otvorenog prozora uletite kolima u akumulaciono jezero.
Ljudi moji, je li ovo moguće, i je li nekoga danas stid zbog ovoga? Ne. Jedni su to radili zbog sitnog novca, drugi nadajući se da će dobiti sitan novac u budućnosti, treći onako gazdi za ljubav, četvrti očekujuci stan ili nova službena kola, peti možda tek zbog nekog glađenja po glavi, šesti zbog novog mandata u javnom preduzeću... jer posa je posa.
Ali i ovog puta, lični posa je pasa niz džadu. Na našu sreću. I nekih drugih ljudi koji dolaze, a koji će sasvim sigurno pametnije iskoristiti Moraču. Potopljenu ili ne, bitno je da je za našu, a ne gazdinu korist.
A priča o tenderu i Morači će ostati. Kao odraz društva i svih društvenih lica i naličja u ogledalu. Iako bi ga mnogi nadležni sada razbili zbog konačnog rezultata, bolje ne. Jer nekada je bolje pogledati se u ogledalo.
Bonus video:
