„E, moj Božo, ti si umro, a mene bole leđa“, zavapila je jedna ožalošćena prijateljica porodice kada je došla da izjavi saučešće za pokojnikom. Pri tom nije mislila ništa loše - zaista joj je bilo žao pokojnika, a i leđa su je boljela. Iz njenog ugla to dvoje je imalo istu težinu, pa su takt i dobar ukus neočekivano ustuknuli pred snažnim ljudskim egoizmom.
Čudno je to pitanje perspektive: istina najčešće ne zavisi od nje same, već od ugla iz kojeg se gleda. Tako i povećanje poslaničkih primanja, za naše uslove prilično zamašnih, drukčije izgleda poslanicima, a drukčije onima koji su izgubili posao i prinuđeni su da se zbog više nego skromnih potraživanja izlažu ozbiljnim zdravstvenim rizicima.
Poslanike zaista „bole leđa“: žale se na loše uslove za rad i na nemogućnost da angažuju stručnjake koji bi ih savjetovali o tekućim društvenim i ekonomskim pitanjima. Pitanje je, međutim, da li to može pomoći onima kojima su preminuli radno mjesto i životna perspektiva, ili je egoizam opet bio jači od dobrog ukusa.
Pitanje perspektive je odlučujuće i kada se radi o tome da će građani morati da plaćaju dio bolničkih troškova. Dvadeset odsto troškova ne znači isto za poslanika koji je uz prosječnu platu od 1400 dobio još 450 eura bonusa, ili za službenika Skupštine koji nakon povećanja od četrdeset odsto ima 280 eura. Da ni ne pominjemo one koji nakon trideset godina staža dobijaju po 30 eura materijalnog obezbjeđenja.
Međutim, bez obzira na perspektivu, razbolijevaće se najviše oni koji se lošije hrane i preskaču kvalitetne i skupe namirnice, koji imaju loše uslove stanovanja, ne idu na godišnje odmore (osobito ne društvenim automobilima) i ne mogu da izdvajaju novac za prevenciju bolesti. Razbolijevaće se iscrpljeni ljudi koji moraju da rade po nekoliko poslova uporedo; oni koji trpe stalni stres jer im prijeti gubitak posla; oni sa premalim penzijama u doba iznemoglosti; oni čija su se djeca uzalud školovala jer je radnih mjesta sve manje… Takvi mogu samo da sanjaju o 450 eura bonusa, odnosno o ljekarskoj ili nastavničkoj plati pride. Iako izgleda nevjerovatno, opet bi se u Crnoj Gori mogla ponavljati jedna situacija iz vremena prije Drugog svjetskog rata, koju je upečatljivo prikazao Nikola Lopičić u pripovijetci „Imanje“. Njegov junak, naime, zarobljen strahom od gladi, neće se opredijeliti da proda maleno imanje i plati amputaciju ženine noge, jer bi to za čitavu porodicu značilo sigurnu smrt. Ne bi bilo imanja da ih hrani, a žena bez noge bi bila dodatni teret.
Kada se izračunava indeks ljudskog razvoja u nekoj zemlji, u obzir se uzimaju tri pokazatelja: prosječni životni vijek, godine školovanja i dohodak po glavi stanovnika. Drugim riječima – kalkulišu se zdravlje, obrazovanje i životni standard. Većina zemalja koje su izašle iz socijalističkog „šinjela“ se ni danas ne mogu pohvaliti ekonomskom efikasnošću. Kod nas ni mnogo godina prije raspada zajedničke države nije bilo valjane ekonomske efikasnosti, ali je zbog besplatnog zdravstvenog sistema životni vijek rastao, a obrazovanje je bilo dostupno čak i najsiromašnijima. Srećom, dok smo ulazili u „tranzicioni raj“, ove se oblasti nisu privatizovale naglo i frontalno. Besplatno zdravstvo i školstvo su i dalje ostali svojevrsna sloboda od straha i preduslov za slobodu da želimo nešto više, bolje i čovjeka dostojnije.
Sada politika „stezanja kaiša“ polako napreduje ka preostalim bastionima sigurnosti građana. Razumije se da državna izdvajanja za besplatno zdravstvo i školstvo nisu mala, a ni građani nisu uvijek dovoljno odgovorni kad im se pruže besplatne usluge. Pa ipak, Crna Gora je po broju stanovnika tek osrednji grad. Sa svim materijalnim resursima koje posjeduje, takva bi zemlja svojim građanima mogla obezbijediti barem to da budu slobodni od straha za goli život. Postoje sistemi koje odgovorna uprava naprosto ne smije dovesti u pitanje, tim prije što ekonomska efikasnost nije takva da može da ih nadomjesti.
Preostaje nada da će poslanici za dodatnih 450 eura, koliko inače iznosi cijela plata jednog ljekara ili profesora, početi da misle o tome šta će biti sa ljudskim kapitalom Crne Gore. Možda će zaposliti nekog savjetnika da im pomogne da sagledaju koliki će biti očekivani životni vijek u zemlji slabe ekonomije, sa premalim platama i rastućom nesigurnošću građana; sa udvostručenim brojem psihijatrijskih oboljenja na isti broj bolničkih kreveta. Možda će početi da misle kakvu su štetu nanijeli društvenom kapitalu zemlje kad su povećanjem sopstvenih primanja doveli u pitanje važne društvene vrijednosti: solidarnost, empatiju, pa i sam patriotizam. Neke stvari se naprosto ne naplaćuju, ili barem ne mimo naroda u datom ekonomskom trenutku. Svoj patriotizam odavno ne naplaćuju ni nastavnici ni ljekari, ti sve tužniji čuvari ljudskog razvoja u Crnoj Gori.
Bonus video:
