Bivši nezavisni novinar Šeki Radončić, bivši istražitelj zločina deportacije, bivši ekspert za zlopoutrebe u radu obavještajnih službi, bivša žrtva kriminalnog režima generalisimusa Truhilja, bivši saradnik Monitora i moj bivši prijatelj je umro! Moralno, kako sam zaključuje. I zato samo izgleda da je živ. Kao onaj Selimovićev junak iz Derviša. Otud je Šeki potpuno u pravu - moralna smrt je mnogo teža od biološke. On je odavno umro, samo izgleda da je živ, kaže Meša za svog Ahmeda. A ja za nekadašnjeg, mog Šekija.
Što je najgore Šeki je počeo to da shvata. Ali nažalost kasno, sada kad je već umro. Hrabri se da su mu to uradili drugi, Perović i njegovi medijski specijalci iz Vijesti i Monitora, a ne shvata da to samo čovjek može da uradi samom sebi. Jer svako može da bude predmet ogovaranja, spletki, zavisti, frustracija, posebno male sredine, neostvarenih prijatelja, zaludnog komšiluka, ali sve to ne može da potre čovjeka, ponekad čak više svjedoči o njegovoj veličini i kvalitetu. Sve dok čovjek sam sebi to ne uradi, on je živ. Dok svojim djelom ne oživi sve te priče iz zone trača i manipulacije, prevede ih u polje realnog i zasnovanog.
Žao mi te je Šeki kao nijednog od njih u čije si društvo tako nenadano dospio. Žao mi te je jer si bio jedini od njih za koga nikada nijesam sumnjao da će od sopstvene ruke poginuti. Uprkos svim prijetnjama, progonu, pritiscima kojima si godinama bio izložen. Žao mi je tebe što si odlučio da umreš, žao mi je i samog sebe, što sam doživio da vidim takav tvoj kraj. Moralni, kako sam reče. I sada smo obojica osuđeni da te gledamo, svjesni činjenice da si odavno umro i samo izgleda da si živ.
Davno je rečeno da je jedna od najapsurdnijih situacija u koju živ čovjek može da dospije kada ga zbog njegovih stavova i djelanja počnu hvaliti i podržavati njegovi oponenti i dojučerašnji progonitelji. Tada ozbiljan čovjek, još uvijek živ, moralno naravno, treba da se zamisli kuda ga vodi taj put. Da nije ničeg, ni tvog novog filma o Pejoviću, ni feljtona u Glasu Čepuraka, ni pokušaja reketa, ni lažnog predstavljanja kao jednog od osnivača lista, da nije Fahra i Mila, da nije Vukašina Maraša i njegovog sestrića, da nije profesora i njegovih Pitagorejaca, da nije ove polemike, da nije Jasenke Šekijeve i Šekijevih majki Srebrenice, da nije Canetovih E-novina, da nije svih tih svjedoka i svjedočanstava tvoje velike pogibije, o njoj govori samo ta strašna činjenica – postao si saborac, čak miljenik dojučerašnjih dželata, onih koji su te progonili i prognali iz Crne Gore, koji ti nijesu htjeli objaviti slovo u Monitoru, koji su ti „Karneval“ držali u bunkeru godinama, koji su sa najvišeg državnog mjesta govorili kako si antidržavni element, koji su te prisluškivali i nišanili, koji su se smijali tvojoj nepismenosti, koji nijesu htjeli kafu s tobom popiti, koji su jednostvano željeli da te nema i koji su u tome uspjeli. Ta činjenica da si postao denuncijant, njihov agent i paž, da te sada rado objavljuju, ne samo pod tvojim imenom, da ti nude njihove stranice i papagajske emisije, da te tapšu po ramenu, da ti čestitaju, da te hrabre da izdržiš – ta činjenica više nego bilo ko ili bilo što govori nam Šeki da si umro i da je ta moralna smrt samo tvoj izbor.
Kada to shvatiš, da svi ONI mnogo više od svih nas, svjedoče o tvom odumiranju, tada ćeš razumjeti veličinu svoje pogibije. Za razliku od njih koji su izbor učinili poodavno nudeći sebe i sve svoje voljenom Jarcu, ti si odabrao tu pogibiju tek nedavno, pristajući da tumaraš u tom društvu izgubljenih duša, mrtav a samo naizgled živ. Zato zbogom Šeki, sve ti je oprošteno jer mora biti kao i svakom onom ko se odluči na taj strašni čin, da sahrani samog sebe, još za života.
Bonus video:
