Sa produbljavanjem ekonomske krize i izgledom još jedne recesije na horizontu, sve veća društvena nejednakost postaje sve urgentnije pitanje. Kako se jača osjećaj solidarnosti i odgovornosti unutar jedne zemlje? Ko će zaštititi najslabije?
Dok razmišljam o ovom pitanju, sjetih se razgovora koji sam prije više od deset godina vodio u Berlinu sa njemačkim teologom Hansom Kingom i američkim i azijskim učesnicima.
Tema je bila „Globalizacija i etika“ – posebno, poređenje načina na koji Evropa, Sjedinjene Države i Azija štite najkrhkije pripadnike svojih društava.
Svi učesnici su se složili da u Evropi država tradicionalno ispunjava ulogu koju u SAD igra privatna filantropija a u Aziji porodica. Ali, svi smo odmah dodali da nijedan model nije „čist“, npr. porodica više nije ono što je bila u Aziji, država igra veću ulogu od očekivane u Americi a često nije na visini zadatka u Evropi.
Stvarnost je od tada postala komplikovanija: uloga porodice nastavlja da opada u Aziji; filantropija, uprkos nekolicini izvanredno velikodušnih pojedinaca, više je nego dostigla svoje limite u Americi; i, sa mogućim izuzetkom skandinavskih zemalja, država u Evropi, preopterećena dugom, više nema sredstava ili volje da snosi nove odgovornosti.
Dakle, ko će preuzeti odgovornost da zaštiti najslabije ako nijedan od ova tri činioca to ne može na pravi način? Idemo li ka svijetu koga ujedinjuje zajednička nekompetentnost i neadekvatnost?
U zapadnom svijetu, najsiromašniji su najgore pogođeni ekonomskom stagnacijom. Međutim, u zemljama sa tržištem u usponu i brzim rastom, bogati su skloni da zatvaraju oči pred patnjom najsiromašnijih, osim kada osjete da im prijeti rizik od političkog previranja, kao, recimo, u Saudijskoj Arabiji.
Bogate elite u zemljama u usponu zapravo žive u stanju poricanja prema njihovoj sirotinji i praktično je ignorišu.
Brazil i Indija se posebno ističu u tom smislu. Ekonomski rast je neophodan, ali nije dovoljan: potreban je i snažan osjećaj društvene odgovornosti.
Bilo bi apsurdno osuđivati, kao što neki čine, globalizaciju kao glavnog i jedinog krivca za podrivanje tradicionalnih izvora podrške siromašnih. Globalizacija je iznad svega kontekst, okruženje, čak i ako će posljedice prve velike finansijske i ekonomske krize globalnog doba dodatno produbiti jaz između veoma bogatih i veoma siromašnih.
Međutim, globalizacija čini vidljivijim najslabije među nama i stoga čini neprihvatljivijim odsustvo socijalne pravde. Svijet puno veće transparentnosti i međuzavisnosti stvara nove odgovornosti za bogate. Ili, preciznije rečeno, on čini težom i urgentnijom staru odgovornost za zaštitu najslabijih.
U sve složenijem svijetu, možda su potrebna jednostvna rješenja. Mogao bi se slijediti, na primjer, princip komparativne prednosti Adama Smita: ono u čemu je Evropa najbolja je država, dok Azija i dalje zavisi od porodice a SAD se i dalje fokusiraju na inicijativu pojedinaca. Problem je u tome što u svijetu univerzalnih mjerila, legitimnost rješenja će proizilaziti više nego ikad iz njihove kulturne prihvatljivosti i njihove efikasnosti.
U zapadnoj Evropi, na primjer, poziv na žrtvovanje svih građana da bi se riješila dužnička kriza sporan je zbog percepcije da neće svi dati jednak doprinos i da će štednja povećati socijalnu nejednakost. Ponovno uspostavljanje rasta na kratak rok a rješavanje dužničkih problema na srednji i duži rok, možda je jedini validni odgovor na krizu.
Međutim, to neće funkcionisati, u Evropi ili drugdje, bez većeg naglaska na socijalnoj pravdi. Dok se neki bogataši žale, kao nedavno Voren Bafet, da ne plaćaju dovoljno poreza, malo je vjerovatno da će tu prosvijetljenu velikodušnost šačice srećnika - koji žele da spasu kapitalizam i liberalizam – imitirati novopečeni bogataši u zemljama u razvoju, još manje bogati drugdje. Budimo realni: ljudi poput Bafeta i Bila Gejtsa imaju mali broj sljedbenika čak i među veoma bogatima u SAD. A mogu li azijska društva zaista oživjeti efektni osjećaj porodične odgovornosti?
Stvarno se čini da je globalizacija primjetno oslabila kulturne razlike u protekloj deceniji. Međutim, kada govorimo o zaštiti najslabijih i borbi protiv rastuće društvene nepravde, možda „globalna dekulturacija“ stvara mogućnost da se kombinuje ono najbolje što je ostalo u pojedinim tradicijama. Možda bi zemlje trebalo da nastoje da svoj sistem socijalnog blagostanja zasnuju na novoj sintezi države, porodice i filantropije.
Autor je napisao knjigu „Geopolitika emocija“
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
