Ili su, uvjereni u svoju nedodirljivost, potpuno izgubili kompas ili su se navikli da im birači svaku glupost lako praštaju. Mogao bi se pronaći još koji motiv za najnovije bravure crnogorskih političara, ali su ovog puta važnije posljedice njihove prepirke o tome koji će se jezik izučavati u školama i na kojem će se jeziku nastavnici obraćati đacima.
Na stranu što su shvatili da treba da se dogovaraju da Crna Gora ne bi izgubila korak sa EU tek pošto ih je opomenuo šef njemačke diplomatije, tužnije je što su se u tim pregovorima zapleli toliko da su izgubili iz vida kuda vode njihove djetinjarije.
Teatar apsurda u kojem su zaigrali u vrelom avgustu doveo ih je do toga da su već natjerali djecu u osnovnoj školi da se nacionalno grupišu, mjerkaju jedni druge i dijele po tome pričaju li crnogorskim, srpskim, bosanskim ili hrvatskim jezikom.
Iako njihovi predlozi još, na sreću, nijesu pretočeni u zakon, efekat su postigli – umjesto da zajedno uče i takmiče se u znanju, crnogorski osnovci i srednjoškolci počinju da se nadmeću u nacionalizmu. Pogotovo oni čiji roditelji žele po svaku cijenu da na njih prenesu svoja uvjerenja.
Tek što je generacija osnovaca i srednjoškolaca, koja je stasavala početkom 90-ih, počela da zaboravlja na sulude godine nacionalističkih pomama, iz državnih i partijskih kabineta ispušten je novi otrov. Umjesto drugarstva, proizvode ratoborne suparnike, guraju djecu u nacionalne torove.
Da li su oni što upravljaju ovom državom i oni što na to pretenduju uopšte svjesni da gaze ustavno pravo na privatnost i osnovno pravo i potrebu svakog djeteta – bezbrižno djetinjstvo. Pravo na privatnost podrazumijeva da je osjećaj pripadnosti ovoj ili onoj naciji intimna odrednica koju niko ne mora da zna.
A kada bi se u praksu pretočilo ono što su spremali i vlast i opozicija, đaci bi morali da, u ovoj ili onoj varijanti, upišu govore li jednim ili drugim nazivom svog jezika. Prevedeno, jesu li Crnogorci ili Srbi, Bošnjaci ili Muslimani…
Predlogom DPS-a predviđeno je da đaci u knjižice i svjedočanstva na kraju godine mogu upisati crnogorski, crnogorski/srpski, crnogorski/bosanski, crnogorski/hrvatski i maternji. To je bio odgovor na predlog SNP-a i Nove srpske demokratije koji je glasio:
“Na početku godine, a u cilju operacionalizacije, učenici se opredjeljuju koji jezik unose u naziv predmeta, radi dobijanja odgovarajuće ocjene (crnogorski; srpski; crnogorski/bosanski, crnogorski/hrvatski, maternji) koja istovremeno potvrđuje poznavanje i službenog i maternjeg jezika”.
Samo su nijanse različite, jedni hoće da istaknu crnogorski, drugi da mu pariraju srpskim, a suština je ista – kontaminacija djetinjstva.
Sjećaju li se naši umišljeni političari priprema za popis stanovništva, kada se vodila polemika moraju li građani Crne Gore davati odgovore na pitanja o naciji, vjeri i maternjem jeziku? Naravno, nijesu morali ako to nijesu željeli. I ti podaci su ostali na popisnom listiću, a sada primoravaju djecu da se pred cijelim odjeljenjem nacionalno opredjeljuju.
A zašto? Zato što politikanti, između ostalog, hoće da kao tobožnji branioci crnogorstva ili srpstva sebi obezbijede još koji mandat u vladi i parlamentu. Stara, na području bivše Jugoslavije naročito dobro poznata strategija u posljednih 20 godina, pomoću koje su bezočni pljačkaši opstajali na vlasti predstavljajući se čuvarima nacionalnih interesa.
Tako danas nekadašnji Miloševićevi sateliti i srpske perjanice brane isforsirani crnogorski pravopis od onih koje su 90-ih nazivali ustašama zato što su i tada bili Crnogorci. Sada ih ne zanima ni to što su protiv toga profesori crnogorskog jezika na fakultetu u Nikšiću. Legitimnu odluku da se maternjem jeziku da ime po nazivu države iskarikirali su uvođenjem arhaizama, kako bi se crnogorski po svaku cijenu razlikovao.
I što su postigli – dali idealno opravdanje zastupnicima srpske politike u Crnoj Gori da opet duvaju u srpske trube.
S obzirom na usijanu atmosferu, jasno je da je jedino fer rješenje da se nastavni predmet zove samo “maternji jezik i književnost” ili “pravopis i književnost”. Ali, ključno je pitanje kome je sve ovo trebalo? Zašto četiri godine ne žele da se dogovore oko izbornog zakona i zašto su DPS i SDP u julu i avgustu lako pristali na sve ono što su u maju i junu tvrdoglavo odbijali.
Zašto su čekali rezultate popisa i dozvolili SNP-u i Novoj da izborni zakon uslove povratkom srpskog jezika u škole. Da li je neko odlučio da dovede pod znak pitanja početak pregovora o pridruživanju Crne Gore Evropskoj uniji, vidjevši po raspletu događaja u Hrvatskoj da to više nije prljava balkanska igra nego ozbiljna priča u kojoj i bivši premijeri mogu doći na sud i završiti u zatvoru.
Možda bi kao mogući odgovor mogao poslužiti 13-julski intervju bivšeg premijera Đukanovića u kojem je poslao dvije ključne poruke – prva je da niko ne treba da od Crne Gore očekuje da prinosi žrtve i hapsi svoje funkcionere, a druga da brzina pristupanja Uniji ne zavisi toliko od reformi u Crnoj Gori koliko od procesa u samoj EU. Drugim riječima - polako vjerni moji ministri, tužioci, sudije i policajci, da vidimo mi što sve ovo znači.
Za tumačenje ovdašnjih političara dobro dođe i jedan izvod iz predavanja studentima poznatog profesora Đura Šušnjića: “Maks Veber ističe tri ključne osobine koje bi trebalo da imaju političari: strast, odgovornost i mera. Naši imaju samo strast u lovu na moć i vlast, i prednosti koje iz toga slede (“podela plena”), naši liberalni oligarsi nemaju ni mere ni osjećanja odgovornosti.
Nesposobni da sastave mudru i lepu rečenicu, oni ne prestaju da brbljaju: svi žele da se čuju i vide, a niko nema šta da kaže i pokaže! Manjak mislilaca nadomešta se viškom brbljivaca”.
Ako ni to nije dovoljno, skora prošlost je izgledala ovako: dok je Milošević branio srpstvo, građani Srbije i Crne Gore su čekali u redovima za hljeb i mlijeko, a njegov Marko je gradio Bambilend.
Bonus video:
