Većina nas tvrdi da je Crna Gora veoma bogata prirodnim resursima. Iako se na žalost to još ne može izraziti i ekonomskim parametrima, što bi bilo za očekivati u državi koja je prije 20 godina sebe proglasila ekološkom, podaci da sa preko 3.200 vrsta viših biljaka Crna Gora predstavlja jedno od floristički najraznovrnijih područja, da "S/A“ indeks za vaskularne biljke (odnos broja vrsta i veličine teritorije države) predstavlja najvišu zabilježenu vrijednost od svih evropskih zemalja, te da je slično i sa indeksom gustine gnijezdećih ptica, idu u prilog toj tvrdnji.
Ako uz to uzmemo u obzir i činjenicu da je biodiverzitet pojedinih područja Crne Gore još nedovoljno istražen i da smo u posljednje vrijeme bili svjedoci da su inostrane naučno-istraživačke ekspedicije koje su boravile na području planina Golije, obaviještavale javnost o novim otkrićima, bez pretjerivanja može se reći da tek treba da saznamo šta sve imamo u svojoj kući, odnosno da utvrdimo kolikom bogatstvom realno raspolažemo.
Dobri domaćini, što bi u ovom slučaju bili premijer i Vlada, trebalo bi da budu svjesni da bez dobrog upoznavanja sa onim čim raspolažu ne mogu krenuti u nove investicije, koje bi mogle biti nepotrebne ili čak štetne. Ili nastaviti već započete. Smatram da je 200 dana zaista bio dovoljan period da se novi domaćini upoznaju sa onim šta su im ostavili prethodni, bez obzira što su dio iste porodice.
To je u Crnoj Gori suštinski problem oduvijek. Autoritet "bivših“ uvijek je veliki i neosporan, a posljedice pogrešnih odluka predstavljaju početni imetak za one koji dolaze. Zato je upravo od najvećeg značaja realno sagledati postojeću situaciju, inače će nedostatak znanja i odlučnosti usloviti da provjereni savjeti "iskusnijih“ i po hijerarhiji važnijih članova porodice prevagnu (Tata je tata!), pa da se nastavi živjeti kao u prošlosti.
To je neophodno uraditi što prije i zbog neosporne činjenice da se ne može pričati o održivom razvoju kada ne znate sa čim raspolažete, odnosno kada ne možete realno procijeniti kako će neki razvojni projekat uticati na društveni standard i životnu sredinu, što bi sa aspekta javnog interesa trebalo da bude prioritet za donosioce odluka.
Ili da budem potpuno jasan - ne može se tvrditi da će od nekog posla građani Crne Gore imati koristi, ako im se tačno ne kaže i koliko će ih to koštati.
A da bi se to utvrdilo nije potrebno samo upoznati poreske obveznike koliko će njihovog novca biti opredjeljeno za neki projekat, već im ponuditi i kalkulaciju koja bi sadržala između ostalog i projekciju potencijalnih prihoda od onoga čime sada raspolažu a koje je potrebno svjesno žrtvovati.
Ma koliko nekima čudno izgledalo veoma je važno znati koliko se novca može zaraditi od lova, ribolova, raftinga, kanjoninga, safarija, planinarenja, posmatranja ptica, prodaje ljekovitog bilja ili šumskog voća, organizovanja naučno-istraživačkih ekskurzija i drugih djelatnosti baziranih na valorizaciji prirodnih resursa, koje nijesu na zadovoljavajući način uvedene u zakonski okvir.
I ne samo zbog PDV-a, već i zbog omogućavanja zainteresovanoj javnosti da u toku javnih rasprava kakve je Strateška procjena uticaja na životnu sredinu, na suštinski način ostvari Ustavom i nizom zakona garantovano pravo na učešće u donošenju odluka koje se tiču života sadašnjih i budućih generacija.
Kao neko ko ima iskustvo sa terena, kada su gore navedene djelatnosti u pitanju, vjerujte da je riječ o značajnoj sumi. I o značajnom broju ljudi koji žive od ovih poslova. Većem nego što je broj stubova na planiranom dalekovodu od Jaza do Pljevalja.
Dalje, od izuzetnog značaja je i poznavanje staništa i migratornih koridora zaštićenih, rijetkih i ugroženih vrsta, jer to obično ima prekogranični kontekst i mnogo veću finansijsku vrijednost nego što se čini na prvi pogled.
Pa tako kada spaljujete vojni otpad na pograničnom području, koje ima potencijal da bude kandidovano za NATURA 2000 mrežu evropskih zaštićenih područja ili kada želite izgraditi dalekovod na važnom ptičjem koridoru, što je u suprotnosti sa Ptičjom direktivom EU, ili odlučite ukloniti plaćeni bilbord čija je svrha bila da ukaže na ekološke probleme, ignorišući uz to i peticiju koju je potpisalo preko 3.000 građana/ki, što je u suprotnosti sa Arhuskom konvencijom, morali bi i preuzeti odgovornost za takve odluke.
Licemjerno je ne slušati šta građani/ke pričaju, a zatim upravo od njih očekivati da plate za greške na koje su ukazivali.
Pričati javno o nedostatku ekološke svijesti pojedinca i nedostatku građanskih inicijativa u oblasti zaštite životne sredine, a pokušavati da se neadekvatnim informisanjem javnosti opstruišu javne rasprave, ništa je drugo do Strateška potcjena javnosti.
Više neće "piti vodu“ (ni Vasovu) priča da su građani/ke krivi što ne žele biti dio cirkusa u kom treba da budu nijemi posmatrači raznih retoričkih akrtobata koji žele da ih ubijede da je noć dan, da su dugovi ustvari kapital, da je interes bjelosvjetskih tajkuna važniji od interesa naših potomaka, da je magla ništa drugo do projektna dokumentacija za kapitalne projekte koji će nam omogućiti da udobno živimo ne radeći ništa.
Kao društvo moraćemo se opredjeliti za jednu od Đoletovih pjesama "Putuj Evropo“ ili "Odlazi cirkus iz našeg malog grada...“
Izborna trka je počela.
Bonus video:
