U vrijeme julskih vrućina, na Kosovu je temperatura dodatno podignuta, naročito na sjeveru.
Poslije akcije Specijalnih Jedinica Kosovske Policije, radikalizovani Srbi sa sjevera su požurili da ponovo zapale granične prelaze, i postave barikade na putevima. Dok Priština insistira da legitimno i legalno uspostavlja svoj suverenitet na sjeveru, Beograd traži da se stvari vrate na početnu tačku, kakve su bile prije intervencije. Naravno, tako nešto Kosovski premijer Hašim Tači ne prihvata, obećavajući čak, između redova, nove akcije na severu, ako stvari ne krenu u pravcu poželjnom za Prištinu.
Sa druge strane, nakon kontroverznih i nejasnih političkih signala iz međunarodne zajednice, napeta situacija je iznudila intervenciju snaga NATO-a, kojom se na sjeveru stvorio prividni mir, zamrzavanjem realnosti novonastalom akcijom kosovskih policajaca.
No, pravo pitanje sada jeste: Koja je i kakva ta realnost, danas, na sJeveru? Koliko dugo ta nova realnost može ostati zamrznuta, i da li postoji rješenje koje će konačno donijeti dugoročnu stabilnost i mir?
* * *
Da počnemo redom: koja je nova realnost na sjeveru?
Dok ovo pišem, lokalni Srbi su još uvijek na barikadama, mada u manjem broju nego ranije, suprostavljajući se Borisu Tadiću koji je, nakon pritiska međunardne zajednice, pristao da se barikade uklone i sjever efektivno i potpuno pusti pod međunarodnu kontrolu.
Kosovski policajci su se vratili svojim bazama, pošto je premijer Tači morao da ustupi mijesto KFOR-u, koji privremeno garantuje da Srpska roba ne ulazi na Kosovo, kao što je i predviđeno uredbom Vlade Kosova o mjerama reciprociteta protiv Srbije.
Ali, Kosovski carinici još ne idu na sjeverne granične prelaze, i nije jasno kada će se i kako uspostaviti normalna carinska kontrola na dva granična prelaza na sjeveru prema Srbiji.
Nova realnost jeste i to da je će Srbija morati da prizna djelić više Kosovske nezavisnosti, ali će Kosovo zato izgleda morati da pristane da da više političke autonomije Srbima na sjeveru nego što je to predviđeno Ahtisarijevim planom.
Takav je razvoj događaja već bio najavljivan prošle godine kada su i kosovski premijer Tači, i američki ambasador u Prištini Kristofer Del - ali i mnogi evropski pa čak i srpski zvaničnici - govorili o “kreativnom” rešenju za problem sjevera.
Tako, nova “kreativna” realnost nije ni crna ni bijela, mada se svi manje više slažu da je zadnjim događajima Srbija izgubila više no što je mogla, a Kosovo više dobilo no što je izgubilo – kratkoročno.
Evropskoj Uniji je nenadano na tanjir servirana davno tražena šansa da pitanje sjevera postavi u okviru razgovora Priština-Beograd, iako je i Brisel morao platiti određenu cijenu za to: tenzije na sjeveru Kosova su pokazale koliko je EU misija na Kosovu, EULEX, u stvari nefunksionalna i neefikasna.
Sa druge strane, premijer Tači je udarom na sjever sebi dao mogućnost da skrene pažnju od nekih gorućih unutrašnjih problema sa kojima se, očigledno, nije mogao nositi - rascjep unutar njegove partije, ekonomski problemi, krivične istrage protiv nekoliko njegovih nekada najbližih saradnika - samo suneki od problema koji su mu zadnjih mjeseci davali neprestane glavobolje – dobijajući, makar kratkoročno i krajnje uslovno, širu podršku kosovske javnosti za ono što je Vlada Kosova predstavljala kao kroćenje pobunjenog sjevera i borba protiv organizovanog kriminala i šverca na nekontrolisanoj granici sa Srbijom.
Zbog ovoga ipak Tači već plaća kratkoročnu cijenu – mnogi Evropljani su uhvaćeni na prepad akcijom, čime je Kosovski premijer sebi u mnogim evropskim glavnim gradovima obezbijedio epitet partnera kojemu se ne može odveć vjerovati.
No, taj ceh prema Evropi bi mogao biti manje zlo; dugoročna cijena koju bi Kosovo moglo platiti zavisiće od nivoa autonomije za Srbe na koju će Tači biti primoran da eventualno pristane.
U cijeloj toj priči o novoj realnosti i tome ko je šta dobio, izgleda da je mnogo važnije ko je šta izgubio – i tu, bez sumnje, najveći gubitnik jeste Boris Tadić.
Prvo su Srbi na sjeveru - paljenjem, ubistvom kosovskog policajaca i barikadama - srpskoj vlasti kao i obično od starta obezbijedili negativnu ulogu u očima svjetske javnosti, a sada su, odbijanjem komproimisnog sporazuma sa KFOR-om i ostajanjem na barikadama, Tadiću i njegovim ljudima dodatno pogoršali pozicije naspram EU.
Drugo, sve se dešava u najgorem mogućem momentu za Tadića & co. - u vrijeme kada je beogradska vlast bila u čekanju zelenog svijetla za kandidaturu članstva za EU. Ovime je, na štetu Tadića, kosovska priča zamijenila priču o evropskim integracijama baš u predizborno vrijeme, ostavljajući srpskog predsjednika u poziciji glavne mete kritika ne samo srpske opozicije, već i partnera iz koalicije.
U takvim ulsovima, Tadiću je sada neophodno smirivanje, kako bi pokušao da ukloni Kosovo kao temu, prije nego se izbori previše približe. Tu je uključen i dijalog sa Prištinom, koji je početno bio smišljen kao dobar mekanizam za pomoć Srbiji u Evropskim integracijama, a sada je nepoželjan, jer će svaki dogovor u Beogradu biti viđen i protumačen kao koncesija Kosovu.
* * *
Sjeverni vjetar je počeo da duva, i još nije potpuno jasno kakva će realnost nastati kada i ako se on bude smirio. No, neke stvari su već sada jasne, a dešavanja zadnjih dana su razotkrila i potvrdile mnoge istine.
Beograd je suočen neminovnom istinom da Kosovo nije Srbija. Priština činjenicom da nezavisnost niti je potpuna niti je svuda zagarantovana. A međunarodna zajednica se, nadam se, oslobodila iluzije da se problemi rješavaju sami od sebe.
Bonus video:
