Gledam listu predloga zakona koji su na dnevnom redu aktuelnog saziva Skupštine Crne Gore. Saziv, po broju i značaju zakonskih predloga, za cijeli život ili makar cijeli poslanički mandat. Nažalost, tako važni zakoni se usvajaju u foto finišu trke za datum otpočinjanja pregovora. Princip – ko ne glasa, nije za Evropsku uniju- ne dozvoljava mnogo rasprave ni protivljenja.
Parlament koji ni na koji način nije informisan o procesu pripreme predloga zakona, onda kad je primio tekstove, objektivno nije imao dovoljno vremena da se ozbiljnije posveti. To je realnost, pri čemu treba uvažiti dobru namjeru, volju i htijenje jednog broja poslanika da i u tako ograničenim uslovima ozbiljno pristupi svom poslu.
Na dnevnom redu su, da podsjetimo, gotovo svi zakoni kojima se uređuje sistem državne uprave, cjelokupni pravosudni sistem, sistem javnih nabavki, finansiranje političkih partija, sprečavanje sukoba interesa. Uzgred i malo DNK i još po nešto. Na dnevnom redu su i izmjene Ustava i skupštinskog poslovnika.
Slušam parlamentarnu raspravu o predlozima Zakona. Smjenjuju se gotovo ista lica, čitači spremljenih govora (uglavnom prepričanih vladinih obrazloženja zakona) iz zadnjih klupa DPS-a i nekoliko opozicionih glava koji o svakom zakonu govore jednako. Uz nezaobilazno podsjećanje na Mila Đukanovića, priča se svodi na to da je zakon dobar ali da nema političke volje da se primijeni, podsjećaju na lošu primjenu prethodnog i slute istu sudbinu novom.
Poslanici manjinskih stranaka zakone posmatraju isključivo iz ugla interesa svojih sunarodnika, iskazujući zahtjev da ih bude više u sudstvu, tužilaštvu, javnoj upravi i svim drugim insitucijama koje su predmet predloženih zakona i parlamentarne rasprave. Druga važna pitanja kojima se zakoni bave najčešće ostaju van opsega njihovog poslaničkog angažmana.
Rijetka kvalitetna, argumentovana i svrsishodna izlaganja poslanika, ostaju neprimjećena, a ponekad stičem utisak da su i na smetnji većini poslanika koji ih doživljavaju ometanjem uobičajene atmosfere prosječnosti.
Već sam pisao u prethodnom tekstu o potrebi da se zabrani sukob interesa na relaciji poslanik–starješina organa državne uprave. Čini se kako će komentari Evropske komisije, ukoliko budu usvojeni, doprinijeti da se ova „greška“ ispravi, ali je očigledno da će i ta kao i mnoge druge izmjene i dopune koje su na dnevnom redu biti izglasane bez mnogo volje i entuzijazma velike većine poslanika.
Gužvi u Skupštini je nesumnjivo doprinijela sama Vlada koja nije uspjela da fazno odradi cjelokupni posao pripreme preporčunih zakonskih izmjena. Da jeste, Skupština bi mogla da sa više vremena i pažnje prouči predloge, a javnost bi ( za razliku od tragično male medijske pažnje i stručne i javne debate) imala priliku da sazna više i kvalitetnije procjenjuje rad i rezultate.
Istina je da će se u najvećem dijelu predloženih zakonskih izmjena doći do kvalitetnijih rješenja. Ipak, vrijedi ukazati na jedan primjer koji ne zaslužuje pohvalu, već vjerovatno i skoru izmjenu. U inače visoko kvalitetnom zakonskom tekstu „potkrala” se jedna suštinski važna prepreka i ograničenje daljeg razvoja nevladinih organizacija.
Naime, parlament je usvajanjem novog Zakona o nevladinim organizacijama posredno ukinuo jedini namjenski i stabilno rastući prihod namijenjen nevladinim organizacijama (dio prihoda od igara na sreću). S druge strane, nije ga zamijenio nekim drugim određenim budžetskim izvorom ili određenjem procenta budžetskih izdvajanja.
Istina, najveću odgovornost za ovakav epilog snosi Ministarstvo finansija koje izdvajanja za nevladine organizacije smatra čistim budžetskim troškom, a ne sastavnim dijelom efikasne alokacije budžetskih sredstava. Naravno, nesumnjiva je odgovornost Vlade koja je takav stav prihvatila i većini poslanika koja nije prihvatila legitiman zahtjev nevladinih organizacija da se takvo rješenje ukloni i zamijeni određenjem procenta ili opsega procentualnog izdvajanja iz nacionalnog budžeta za programe i projekte nevladinih organizacija.
stevomuk@gmail.com
Bonus video:
