Ako samo ovlaš zagrebemo u crnogorsku turističku zbilju na lokalnom nivou, shvatićemo da nema upravljača. Vrijeme, kada su nosioci operativnog menadžmenta bila društvena preduzeća, sada je iza nas. Pojavili su se novi igrači u turističkoj industriji, hoteli, turističke agencije, prevoznici, brojna mala preduzeća.
Ne treba zaboraviti na lokalno stanovništvo, nosioce aktivnosti na terenu, gdje se turizam ustvari dešava. Svi oni najčešće imaju suprostavljene interese koje je potrebno pomiriti kroz javno-privatna partnerstva i integralno upravljanje. Jer izlazak malih iscjepkanih preduzeća na međunarodno tržište, danas je ravan borbi s vjetrenjačama.
Biti konkurentan bez integralnog upravljanja raspoloživim resursima na destinaciji, danas je nemoguća misija, jedan je od zaključaka okruglog stola, nedavno održanog u organizaciji Turističkog foruma. To, što ovi novi upravljački modeli, još ne nailaze na razumijevanje i primjenu turističkih radnika i što nemaju podršku za njihovu afirmaciju u državnom sektoru, dodatno potencira problem.
Ako ovu matricu posmatramo na primjeru lokaliteta Svetog Stefana, postavlja se pitanje na osnovu koje strategije i ko upravlja najekskluzivnijim dijelom crnogorske obale?
Prvo, strategije nema, a zakupom od strane Aman Resorta, 2007. godine, ovo područje prestalo je da bude predmet interesovanja dotadašnjeg nosioca razvoja, HTP Budvanske rivijere. S druge strane, komunikacija između sadašnjeg zakupca i lokalnog stanovništva nikada nije uspostavljena i u stanju je latentne tenzije, po više osnova: korišćenju plaža i njihovom gazdovanju, pristupu crkvama, korišćenju staza kroz parkovne površine, parkinga, nema više teniskih terena...
I kao što se pri pomenu Pariza, odmah sjetimo Ajfelove kule, a Švajcarska nas asocira na skupe satove i sigurne sefove, Crna Gora se, do skoro, prepoznavala po Svetom Stefanu, imidž markeru crnogorskog i nekada jugoslovenskog turizma.
Procjenjuje se da vrijednost brenda u vrijednosti Coca-Cole, iznosi čitavih 70%, koliko je učešće brenda Sveti Stefan u zakupu najekskluzivnijeg lokaliteta na crnogorskoj obali, nije poznato. Nepoznanica je i kako objasniti ekonomsku održivost takvog zakupa, za investitore, za lokalno stanovništvo i za državu?
Plaćati pet godina zakup od 2,1 milion eura godišnje uz investiciona ulaganja, bez naznaka za njegov povraćaj, zvuči ekonomski neodrživo. Petogodišnje paralisanje djelatnosti lokalnog stanovništva koje karakteriše monokultura u bavljenju turizmom u periodu dužem od pola vijeka, šalje uznemirujuću socijalnu poruku. Od države, koja ne ubira fiskalne i druge prihode u lokalnom i državnom budžetu, koja gubi imidž u mnogo širem smislu od onog turističkog, a time i devizni priliv, ne može se očekivati da turizam smatra prioritetom svoga razvoja.
Ekskluzivitet jednom mjestu ne daje hotelski geto, u kome boravi stotinjak turista, ako i okruženje nije uređeno na adekvatan način, jer gost percipira destinaciju kao cjelinu. Dalje, postavlja se pitanje da li će hotel Sveti Stefan i drugi objekti biti otvorenog tipa? Da li će jedinstvenost prirodnih i kulturnih vrijednosti, zbog kojih su investitori i došli, biti instrument za postizanje očekivane interakcije između subjekata koji objektivno vode suživot na istom prostoru? Jer ne radi se ovdje o Bahamima ili Tajlandu, već o korišćenju resursa starih više vjekova, koji su dio urbanog naselja sa sve ljudima koji tu žive i rade. Možda je ipak greška u izboru lokacije?
A ko je, ustvari, izgradio taj čuveni brend?
Sveti Stefan je 1972. dobio “Zlatnu jabuku” kao najekskluzivnije ljetovalište na svijetu. Zaslužni za kreiranje takvog imidža su radnici preduzeća Sveti Stefan, u kome su nekada bile zaposlene čitave porodice iz naselja, a koji su danas po raznim osnovama ostali bez posla. Može se zaključiti, da ni zakupac, a ni vlasnik ne vode računa o potrebi inkorporiranja lokalnog stanovništva, prije svega kroz radni angažman, a ni o potrebi reinvestiranja sredstava zakupa u razvoj ovog područja?
Ovakav pristup bi između ostalog opravdao izabrani tranzicioni model, jer uz prestižne hotele ide i inovirana, savremena turistička ponuda, koja će podstaći lokalni razvoj turizma, ali i njegovo uključivanje u progresivne promjene prisutne na međunarodnom turističkom tržištu.
Sveti Stefan, kao toliko hvaljen brend nekada jugoslovenskog, a danas crnogorskog turizma, stekao je takvu poziciju, između ostalog i zbog toga što je ljudima bio dostupan, što su ga mogli posjetiti i osjetiti njegove draži. Stvar je prestiža, jednako nekad i sad, biti viđen u Svetom Stefanu, pa makar se samo slikati. Konkurentska prednost destinacije Sveti Stefan mora se graditi na osnovama koju čine prirodni resursi, lokalna kultura, istorijsko nasljeđe, asortiman i kvalitet ponude.
Ovo su elementi od kojih marketari grade priču, a posjetioci nezaboravan doživljaj. Da li će buduća marka ovog fascinantnog područja nositi identitet lokalne posebnosti ili će koristiti trsku i od nje praviti afričke suncobrane na Sveto Stefanskoj plaži?
Iako se Svjetska turistička organizacija posljednjih dvadeset godina zalaže za integralno upravljanje na lokalnom nivou, a sve zemlje u regionu su ga uključile u zakonsku regulativu, izgleda da glavni upravljački model kod nas, sadržan u onoj narodnoj, došli divlji i istjerali pitome, još uvijek nema premca.
Bonus video:
