U popularnoj sociološkoj literaturi, prvenstveno američkoj, koja kroz jedan konspirativan i pomalo paranoičan logički postupak pokušava da neki društveno-politički ili istorijski događaj objasni teorijom zavjere, često se susrećemo sa tezom koja nam sugeriše kako je višestranački parlamentarizam uvijek u suštini samo kamuflirani jednopartizam, a sve te, kao različite, stranke i kvazi-ideološka stremljenja, njegove su nijansirane i fingirane frakcije, odnosno, simulacija pluralizma.
Podrška vladajućoj DPS i gradonačelniku Podgorice od strane jednog dijela opozicije, koja nam je osvježila nelagodno i mučno sjećanje na dvodecenijski kontinuitet u kohabitaciji ta dva politička „antipoda“, kao da dokazuje tačnost te autistične i zavjereničke hipoteze o postojanju samo jedne i univerzalne nad-partije.
Koji su stvarni motivi opredijelili dio prosrpske opozicije da, već ko zna koji put, pruži ruku spasa svom arhineprijatelju, ne znam, ne želim da spekulišem ili insinuiram. Može se samo pretpostavljati, jer naivno bi bilo očekivati da će gradonačelnik javno prozvati Vladu da preispitati „svoj“ stav o priznanju Kosova ili se založiti za bolji položaj srpskog jezika, etnosa, Mitropolije crnogorsko-primorske...
Pa u čemu je onda razlika na kojoj toliko narodnjaci insistiraju između DPS-a i SDP-a u kontekstu srpskog nacionalnog interesa?
Ko još vjeruje u tu fantastičnu priču, koja vrijeđa intelegenciju, kako sva antisrpska histerija potiče od manjeg (minornog) koalicionog partnera, kao u onoj poznatoj poštapalici gdje rep maše psom a ne obrnuto?
Svjedoci smo sličnom performansu od prije par mjeseci kada je Marović za svu muku koja ga je snašla kukavički i ponizno optužio “MANS”, a ne istinske „krivce“. Ali, kleknuti kad zatreba - to je politika, kako neko već reče.
Zna odlično opozicija odakle dolazi ta uvijek precizno dozirana i raspoređena mržnja, u kojem tajmingu i za čije potrebe. Jasno je da sve „ekstremniji i fundamentalniji“ SDP-talibani, hvala Bogu, nemaju realne snage za tako nešto.
SDP je lakmus-partija kojom gazda ispituje prohodnost alternativnih stigmi, naručujući od njih, shodno potrebi trenutka, dovoljne količine zapaljivog, tezgaroškog nacional-šovinizma u cilju produbljivanja podjela u crnogorkom društvu koje im donose čistu materijalnu korist.
Osim toga, nije ovdje riječ o komunalnim temama iz neke male i zabite opštine.
Podgorica je poročni Vavilon režima, prostor u kom se susreću svi magistralni tokovi investicija, novca, ali i ekonomskih, političkih i izbornih zloupotreba i marifetluka.
G-din Mugoša je od samog početka na samom vrhu političke i parapolitičke crnogorske Himere, simbolišući, na prilično prepoznatljiv i arogantan način, svu destruktivnost našeg posrnuća i glasanje za njega znači podupiranje i hipostaziranje korupcije i nasilja u njihovom izvornom značenju!
Međutim, ono što se nameće kao najbitnije, makar kada je u pitanju nešto duža perspektiva, svakako je odgovor na sumorno pitanje: kako će uticati još jedan suicidni obrt dijela opozicije na već zbunjeno i dezorijentisano antirežimsko glasačko tijelo?
Koliko god društvene konjunkture u specifičnim istorijskim trenucima na neki način nalagale i opravdavale saradnju opozicije i vlasti, narod uglavnom pamti gorku činjenicu da su antirežimske, opozicione stranke u prelomnim trenucima uvijek igrale igru u korist vladajućeg aparata, sjetimo se na primjer davne 2001. godine kada smo imali većinu (jedini put kada je DPS izgubio)!
Skorašnji Facebook protesti, solidno podržani od medija, nepotkupljivih intelektualaca i gotovo svih opoziconih stranaka, okupili su jedva pedesetak slobodoumnih i hrabrih građana. Ovo nedvosmisleno ukazuju na eroziju u tom dijelu društva koje jedino može iznijeti toliko željene promjene (u Crnoj Gori kao nigdje drugo, riječ - promjena ima tako utopijski prizvuk).
Na kraju, ako nas je išta istorija civilizacija (ili „istorija dugog trajanja“ kako je nazva Brodel) naučila, onda je to deterministički fenomen - da svako izrastanje nove sile, imperije, sa sobom neizostavno nosi velike ratove, krize, destrukije, prilagođavanja, riječju - novi poredak.
U Crnoj Gori, kao što vidimo, stasava jedna moćna organizacija koja ima više zajedničkih ciljeva i raspolaže enormnim resursima.
Nazivaju je familijom, kartelom, mafijom i kao pomenuta imperija ona prirodno uništava, privlači, potkupljuje, kažnjava, ponižava... a kada nas dovede do te tačke gdje smo prinuđeni, kao narodnjaci da „biramo“ između njena dva krila, DPS-a ili SDP-a, krug se zatvara. Da li onda više ima smisla govoriti da je „čovjek slobodan jer uvijek ima mogućnost izbora“?
Bonus video:
