Kada sam nedavno prijateljicu iz Beča pozvao da prvi put Crnu Goru posjeti ovog ljeta, njeno prvo pitanje nije bilo vezano za smještaj, plaže ili cijene pića u restoranima i kafićima, već kako da najlakše dođe do nas.
Ispostavilo se da mi je postavila ujedno i najteže pitanje, jer dok bih vagao da li da preporučim Kotor ili Bar, neko mjestašće u okolini Kotora ili Herceg Novog, na to kako da se na najkomforniji način doveze do tih lokacija nijesam imao instant odgovor: nemamo low-cost kompanija, dakle jeftina avionska karta otpada, a ni za prevoz privatnim autom od Beča do Budve nijesam siguran koliko je jeftin. Izvukoh se na to da naša Vlada upravo pregovara sa više low cost-era i da svi sa nestrpljenjem čekamo Ryan Air, Wizz Air, EasyJet i ostalo društvo, u čijoj ponudi već godinama uživaju građani regiona.
Kad vam tako teško pitanje dođe od nekoga ko je relativno blizu, kako bi odgovorili jednom Norvežaninu, Špancu, ili, ne daj bože, Amerikancu, kome bi dolazak do crnogorskog parčeta Jadrana bila prava avantura (za šta, opet, postoji tržište, ali takvu ponudu valja prethodno osmisliti i promovisati).
Crna Gora, dakle, ni ove godine kao ni tokom prethodnih 20-ak, nema formatiran turistički model, jer, prije svega, Vlada nije bila načisto kakav proizvod i kome želi ponuditi. I dalje traju rasprave da li da se ostanemo dosljedni masovnom turizmu ili da se okrenemo skupljem, elitnom; ne znamo da li nam je glavno tržište regionalni low-cost turista ili bogati Njemci ili Francuzi. Nedostatak strategije danak uzima na terenu: imamo par luksuznih hotela oko kojih su deponije smeća i neuređeni prilazi, mnoge plaže su ili zatvorene ili nijesu uređene, turistički radnici su bijesni jer svake godine muče iste muke a pritužbe gostiju na buku, nered i nehigijenu nas prate godinama. Slučaj ruskog turiste koji je sa porodicom nedavno napustio „Splendid” jer od buke iz obližnjeg plažnog bara nije mogao da odmara trebalo je da bude upozorenje, ali se ta zabrinjavajuća pojava uspjela probiti samo kao servisna informacija, bez ozbiljnije reakcije nadležnih.
Nedostatak strategije dovodi do toga da i pred ovogodišnju ljetnju sezonu nagađamo ko će od turista doći te da li možemo očekivati rast broja visokoplatežnih turista iz zapadne Evrope. Spasiće nas, kao i prethodnih godina, tradicionalni gosti iz zemalja regiona od kojih se očekuje da nam budžet napune sa novih pola milijarde eura, koliko iznosi očekivani prihod.
Da li je teško pitanje za resornog ministra zašto Crna Gora još kaska u pravom razvoju turizma? I šta se dešava sa strategijom razvoja tog sektora. Da li je tranzicija iskorišćena na pravi način, lako je pitanje, jer, iako premijer Igor Lukšić tvrdi da je taj period prilagođavanja završen, činjenice tako ne govore. Sektor turizma je pravi dokaz za to: jedna od ključnih grana crnogorske privrede još nije izašla iz recesije i cijela ekonomija će se teško izvući dok taj sektor ne bude do kraja definisan. Teško je, takođe, odgovoriti kome najviše odgovara takvo stanje crnogorskog turizma, ali je jasno da cijenu toga plaćajamo svi.
Što se investicija tiče, osim Oraskoma, od kojeg se očekuje da uloži milijardu eura u razvoj turističke lokacije Luštica i završetak velikog projekta Porto Montenegro, ozbiljnijeg projekta praktično da nema, a veliki hotelski lanci, pompezno najavljivani godinama, utekli su prije nego što su došli jer Vlada nije pripremila teren za njih. Nijedan ozbiljan investitor neće doći da gradi hotel na zemljištu za kojeg nema precizno definisanih planova, a o neriješenim imovinskim pitanjima da ne govorimo.
Umjesto statistike o rastu broja turista i povećanju prihoda u odnosu na BDP, Vlada bi konačno mogla da odluči šta želi da napravi od crnogorskog turizma, pa da se to nešto konačno počne graditi.
I da konačno obezbijede uslove za jeftine avioprevoznike, jer bez njih nema razvoja turizma, bez obzira koji model na kraju konačno izabrali.
Bonus video:
