Šta bi bilo da je Miodrag Lekić pobijedio na predsjedničkim izborima 2013. godine? Da li bi Lekić, kako je tvrdio Milo Đukanović, destabilizovao Crnu Goru? Da li bi pokušao da revidira ukupnu državnu politiku Crne Gore?
Da li bi, kako je tvrdio Filip Vujanović, degradirao parlament time što bi odbio da potipiše zakone koje smatra neustavnim?
Da li je baš Lekić, kako je tada tvrdio Svetozar Marović, “gori od svih gorih“?
Ajde, zabarjačile bi te noći, 7. aprila, pristalice Andrije Mandića zastavama sa četiri vitamina C. Ne bi im bilo ni prvi ni posljednji put.
Ali, ovako dugovječna vlast ne pada kao u koloni poređane domine. DPS ne bi otišao u opoziciju, Đukanovićeva vlada bi sa podrškom 45 poslanika imala stabilnu većinu u parlamentu. Sa svim polugama vlasti u rukama. Državna i lokalna administracija bi ostala na svojim mjestima. Izbjegle bi šok poraza na parlamentarnim izborima koji sa sobom nosi metlu za sve rukovodeće kadrove.
Oni manje kuražni bi u početku strepjeli za svoju budućnost, oni pragmatičniji bi odmah počeli u komšiluku glasno da kritikuju DPS. Neki bi se sjetili da ih građani plaćaju da se miješaju u svoj posao. Možda bi Uprava za sprečavanje pranja novca procesuirala još nekog osim one dvije malerozne Kineskinje.
Tužioci bi počeli razmišljati o sjutrašnjici sa novom vlašću, kao i kriminalci. Dio tajkuna bi i za opoziciju postao biznis elita. Ministrima bi možda došlo do glave da u Briselu više boduju to što Agenciji za sprečavanje korupcije nisu dozvolili uvid u svoje bankovne račune od frazeologije o vladavini prava.
Ušli bismo u NATO možda već na samitu u Velsu 2014, ako bi se Amerikanci uplašili jačanja ruskog uticaja na DF. I 2016. smo ušli na mala vrata.
Ranku Krivokapiću bi porastao „ucjenjivački“ kapacitet, ali bi Đukanović imao razumijevanja, kao i mnogo puta do tada. Možda bi DPS i SDP zajedno nastupili i na izborima u Podgorici 2014.
Đukanović bi spustio ton i obrvu, razmišljao o alternativi SDP-u i o povećanju koalicionog kapaciteta svoje partije. Možda ne bi došao u situaciju da Darko Pajović & company brane Crnu Goru u zamjenu za anekse ugovora o Svetom Stefanu i Miločeru.
Politička kriza bi bila nešto oštrija, možda bi predsjedniku Lekiću pukao čir, što od Đukanovića, što od Medojevića. Vjerovatno bi se opet moralo ići na neku vrstu prelazne ili koncentracione vlade uoči parlamentarnih izbora.
Vrijeme bi učinilo svoje... Dio opozicionih lidera možda ne bi bio tako gadljiv na Đukanovića.
I DPS bi imao velike šanse da opet bude vlast ili njen veći dio nakon parlametarnih izbora. Možda ono što se sada zove SD ne bi postojalo kao mala partija sa mnogo afera koja šteti DPS-u. Funkcionerima BS, HGI i albanskih partija ne bi mogla toliko da zine zadnjica za foteljama kao sada, čime samo podgrijavaju stereotipe o manjinama koje je DPS o njima kreirao 90-ih.
Marović ne bi bio u Beogradu. Marković ne bi bio premijer. Saju ne bi bio oštećen „hamer“, Katnić ne bi morao da misli na Nobela, ne bi varskrsnuli stari nam znanci Čeko Dačević, Mileta Pavićević...
***
Sada praktično gledamo reprizu izbornih kampanja od 2008. i 2013. Osim što Đukanović ne vuče sa sobom premijera Markovića, kao što je Vujanović vukao premijera Đukanovića. Ili Marković ima preča posla, pa se do sada pojavio samo na konvenciji u Nikšiću.
Iskustvo sa prethodnih izbora pokazuje da odluka o tome da li će biti drugog kruga izbora zavisi od dva faktora - od izlaznosti i od rezultata Draginje Vuksanović.
Uprošteno, Đukanović bi za pobjedu pri izlaznosti od oko 71 odsto, što je za oko tri procenta više nego na izborima 2013, morao da osvoji otprilike isto onoliko glasova koliko su osvojile njegova i sve satelitske stranke na parlamentarnim izborima 2016, kada je zabilježena rekordna izlaznost.
D’ Onta nema, i glasovi za Dobrila su glasovi protiv Mila. Milačičeva teatralnost i Bojanićeva ležernost ne znače ništa.
Bizmark je govorio da su porazi kao lišće - iz njihove truleži nešto ponovo niče. Birači koje pripadaju vrijednosnom spektru partija koje su se sakrile iza Bojanića i oni koje može povući Milačič uporno izlaze na birališta i daju oko 35 odsto podrške. Dodajmo na to onu standardnu grešku Miloša Bešiča od plus-minus tri odsto.
Ona zavisi od toga kako će se prema Bojaniću postavititi lideri partija koji su ga isturili. Politička legenda, a bogami i matematika, kaže da je Boris Tadić u drugom krugu predsjedničkih izbora 2012. izgubio jer je Dragan Đilas dao nalog dijelu partijske infrastrukure, koju je kontrolisao u Beogradu, da minira partijskog šefa.
Pitanje je da li Bojanić ima svoje „đilase“. I još jedno za pristalice teorija zavjere - da li bi Marković mogao da bude Đukanovićev „Đilas“.
A sad koja riječ o Draginji. Iskustvo višestranačja pokazuje da je DPS-u od 1998. većina uvijek zavisila od onih političkih grupacija koje suštinski baštine građanske vrijednosti, zvali se oni Liberalni savez,
Pokret za promjene, Pozitivna prije nego što je postala negativna, ili sada SDP i djelovi Demosa, URA i Demokrata. I da su mu one bile najveći politički rivali.
Ako Draginja, čija se strategija vremenom od izbora za mis pretvorila u vrlo ozbiljnu političku kampanju, prebaci 10 odsto, drugi krug je skoro pa neizbježan.
Zato se i Đukanović sada udvara biračima SDP-a i udara po Draginji i Krivokapiću više nego po Bojaniću. Pita da li, ako bude drugog kruga, ljudi iz SDP-a koji su podržavali decenijama politiku Crne Gore treba da podrže “onog ko predstavlja politiku rušenja i negiranja države Crne Gore”. Nije Lekić, nego Bojanić...
Na kraju - šta bi bilo da Đukanović izgubi.
DPS bi opet ostao na vlasti. U težoj situaciji, nego da je Vujanović izgubio 2012.
Česi žive sa Milošom Zemanom, desničarskim i proruskim predsjednikom koji je opozicija vladi u Pragu, zašto mi ne bismo mogli sa umjerenim, politički realnim Mladenom Bojanićem. To bi otvorilo prostor za postepenu tranziciju vlasti ili redefinisanje politike DPS-a.
Šta bi bilo ako pobijedi Đukanović?
Za druge ne znam, ali ja ozbiljno razmišljam da pokrenem tviter nalog „Podrška Milu Đukanoviću“ i da ga ustupim potencijalnom predsjedniku.
Lako mogu da zamislim ekonomsko-edukativni tvit:
„Centrala destrukcije u Crnoj Gori nije opozicija, već je ona u medijskom i NVO sektoru koji se opsrkbljuje novcem z inostranstva, dok mi investitoru u Porto Montenegru treba da damo naših 5,6 miliona eura. Znate, investitori, posebno oni sa of-šor destinacija, dolaze u Crnu Goru iz čistog altruizma“.
Bonus video:
