Dobronamjerni građani čude se, pak nazivaju i drskošću, prisvajanje Dana državnosti – dana D - od strane DPS -a. Istina je, to prisvajanje nema samo simbolični značaj: kao neko se tu natura i lažno predstavlja; ili kiti tuđim perjem. Naprotiv sve je tu na svome mjestu. Druga je stvar što motiv paradiranja nije odveć državotvoran u smislu jačanja državnosti Države nego, kukala nam majka, isticanja i pritvrđivanja partijnosti svekolikog nam društvenog života. Imamo Državu sa partijskim likom, žigom takoreći - skrojenu po mjeri: made in DPS . Obaška što je to - već viđeni – ćorsokak i uredno prizivanje nereda. Naime, dio - Partija - može postati cjelina ali ne i obratno: to vam je kao kad bi Azbuku sveli na tri slova, zna se koja, ili šaku na tri prsta, daleko se kazalo.
Možda je neko snivao da je Država stvar svih nas – briga, odgovornost za imanje koje smo naslijedili od naših nestašnih predaka; da je po prirodi cjelosna a ne djelimična i mjestimična – nedjeljiva po kapama i glavama - vjekovna tekovina i nužnost ljudskog bitka ... ne Osma sjednica i Šesti kongres. Ali, avaj, ona može biti tek batina u rukama Partije - prvi i najpotonji izgovor - kako nas je i učio drug Lenjin. DPS - Progres nije učestvovao u tisućljetnom stvaranju - mada ne bi imao ništa protiv - Države Crne Gore. U trenucima skromnosti priznaje autorstvo tek – u obnavljanju njenom - u pravcu preuzimanju svih državnih poslova i nadležnosti. Od kojih je, poslova, na opšte zadovoljstvo većinu i ranije obavljao - na federalnom nivou, naravski. Sa ograničenim suverenitetom - zanago - nije mogao realizovati svoju bezgraničnu ljubav prema Crnoj Gori.
U tome i jeste specifikum DPS -Progresa: dok drugi participatori na političkoj sceni - ili prosto građani kao civili – smatraju da se ljubav prema Državi izravno podrazumijeva, DPS je spreman da organizuje i Kongres da ponosno pokaže svima svoje – sada već neskrivene sklonosti , nepokolebljivost i percepcije. Ako treba – a treba naravno - sazvaće i obznaniće i šes' Kongresa zbog samo jedne i jedine Države. Kao što je poznato, jedna Država mora imati sve po jedno: jednog vođu, partiju, subordinaciju, jednonačalije kako nas je učio... Jezik, Crkvu. Dio će postati cjelina a cjelina je jedna i po tome poznata. Ekonomska utakmica i tržište, ukidanje monopola, šaroliki vlasnici kapitala i naših sudbina, pluralizam, sve to ne smije da zavara čimbenike duhovne nadgradnje i njihovu percepciju. Ako ne znamo da radimo – znamo da komandujemo. Ko ne zna da komanduje zna da sluša.
Što se tiče obavljanja redovnih državnih poslova – referendumski polet tek će da se pretoči i ovaploti a stvarnost će oličiti TV intervjue, preizborna obećanja i partijski program. Nesporni partijski lider i predsjednik nekolike vlade, federalne i inokosne CG iznosi priznanje i obrazlaže: Partija-država kojom On vlada ne može uspješno da upravlja ovećim Preduzećem - nekmoli prirodnim i energetskim resursima Države. To je i razlog što se kao odgovorna stranka sama odrekla tereta upravljanja društvenim i državnim bogatstvima.
Da, ali Partija ipak ima svoju čisto psihičku moć koju vuče iz poluvjekovnog kontinuiteta: nit' je umrla niti pritajila - ponajmanje spremna prepustiti dizgine vazdakadašnjim neprijateljima. Po pitanju Jezika na vidiku je službeno i svekoliko jedinstvo: od kamionske do avionske – govore ga već vlasnici kapitala, poliglote i Ministar obrazovanja. Htjeli su pismeni da nametnu svoj parcijalni interes: da kinje i ponižavaju pučanstvo gramatikom. Znamo Mi te cvikeraše od ranije. Poniženi i ozlojeđeni dobiće konačno službeni Jezik u svojoj Državi. Izgubili smo vladajući položaj – vlast i vlasništvo nad proizvodnjom – ali dobili dvije nove foneme. Malo li je?! Obaška socijalistička stranka koja brine o radnicima i ubira porez. I obratno. Kad DPS napokon ujedini vjernike a sve su prilike da hoće - ateisti su već odrađeni - tader ni nebo više nije daleko. Tamo ima mjesta za sve – nezapoleni će čak imati prednost. I tu valja sagledati dalekosežnost i dubinu novog Programa DPS -a.
Bonus video:
