Sve je kao u nekom dobrom američkom filmu čiji glumci vješto interpretiraju italijanski naglasak. Čikago u doba prohibicije. Na ulici dječija graja, mljekadžija raznosi boce, škripe kolica... Čini se – sve je kao prije. A – nije. Glavni bos je, kada se odlučio na povlačenje, imenovao mladog vođu za nasljednika. No, kada na ulici nastane metež i stvari ne idu onako kako je zamislio – on se, promeškolji, nevoljno ustaje iz svoje udobne kožne fotelje smještene iza masivnog pisaćeg stola, odupirući se o rukohvate i mršteći se ode da vidi - šta oni to tamo čine.
Očas pospremi sve ono što mladi vođa, iako učen po posljednjim školskim modama, nije kadar da uradi. Dovoljan je samo pogled. I par prijekornih riječi. Zna on. Sve je u disciplini. I poslušnosti – naravno. Pa, ni jedna vojska na svijetu, koliko god mnogobrojna bila i dobro naoružana, nije imala šanse ako lider nije zaveo čvrstu disciplinu i privolio vojnike na slijepu poslušnost. Bespogovornu.
Vidimo i mi kako to izgleda. Ako Veliki vođa kaže da nam je EPCG na prodaju, ima da je damo kao maloljetnu nevjestu. Ako kaže - pregradite Moraču branama, vojnici pohrle na moračke brzake ne bi li svojim plećima poduprli gradnju. On se samo, umoran, sklonio malo u stranu. Da vidi kako sve to funkcioniše kada njega nema. I izdrža pet mjeseci. I basta!
Puno je tu sada kao neke ljubavi i razumijevanja između Vlade, NVO, medija i ostalih petokolonaša. Pa još i sastančenja, pa prihvatanje nekih inicijativa, pa razumijevanje i dijalog, kulturan rječnik. Uh! Nema tu kontinuiteta. A mora da ga bude. I zato vi antidepeesovci, mjesto. Koje vam je namijenjeno u savremenoj crnogorskoj istoriji, potpisanoj i zapečaćenoj.
Državna kasa je opet, priča se, skoro pa prazna. A treba isplatiti penzije i sva druga socijalna davanja. A gdje su oni što plate primaju iz budžeta. I njih valja podmiriti. Okle? Pitali bi Podgoričani. Niokle, bogomi, slijedi logičan odgovor. Ekonomija, izvoz, turizam... Začarani krug minusa koji ne umijemo, evo dvije decenije prođoše, u plus pretvoriti. No, glavni bos misli, da je ključni razlog - državno vlasništvo. Ispada da su nesposobni oni što ih je, čuda velikoga, sam odabrao.
Mislim, nećete to čuti, ali se na to svodi prosta računica. Pa sada, kada sami ne umijemo sa sopstvenim blagom – valja ga prodati. Dotuci sve što imamo. Na red stigla i Morača. Da se utopi i – potopi. Da bi kompletić izgledao primamljiviji idemo i EPCG da damo. Te nevjerovatne finansijske transakcije vezane za EPCG su, ipak, za izučavanje. Ali razumjeće ih i onaj sa minimumom znanja o ekonomiji. I u tome je njihova vrijednost i veličina. Tako male, a tako velike mudrosti.
U tim „složenim“ finansijskim kombinacijama, koje nećete naći u literaturi, najbolje je pribjeći jednostavnim rješenjima. Preskočiti razne ekonomske računice, dijagrame, tabele i zakone. Razum nalaže da je trgovina po sistemu ja tebi, ti meni u kriznim trenucima – najučinkovitija. Država prodala EPCG italijanskoj A2A, pa EPCG i A2A pomogle Prvu banku, pa bi sad država tj. oni koji misle da su država, da ljubazno učini plezir A2A i olakša im da kupe većinski paket EPCG, pristojnost nalaže, molim lijepo, pa će A2A da uskoči u Moraču i napravi brane, pa će malo da zazveči u praznoj kasi.
Onda će iz Morače preko mora struja poteći kablom u našu susjednu zemlju i ... tako u nedogled. Ljudi to kulturno i gospodski rade. Ja tebi, ti meni i nema krize. Prvo uz Karavađa, sad uz legende crnogorskog slikarstva. Za sve treba imati stila. Viđali smo to u američkim filmovima, toliko puta. Za sve treba stil.
Nije lako izaći iz sopstvene sjenke. I baš u tom trenutku, pokrenuti lavinu. Taman kad nam se Veliki vođa javio da je tu, i da nas njegovo budno oko prati, dođe i srećna vijest. Bujrum! Mladi vođa se sastao sa direktorom italijanske kompanije A2A i sada, čvršće no ikada, pristao uz struju Velikog vođe. Mada, nismo ni sumnjali da će tako biti, ali smo se nekako nadali. Ne znam čemu, ali smo se nadali. Cijelo društvo. No, nada je vrlina, a navika druga priroda - rekli bi Latini. Navika da se stane na pogrešnu stranu, u pravom trenutku. Mislim, pogrešnu, za državu, ne i za pojedince. No treba sačekati neku novu crkvu ili jezik ili neku strategiju iz regiona da se stane na pravu stranu. Biće. Nešto je deficit trenutno, ali naći će se već neke ruševine da se podijelimo oko njih.
Vratio se Šime u svom punom sjaju i veličini. Riba koju je donio nije friška, već se osjeca. Ali, desilo se to u pravi vakat. Po povratku je spustio veliku kožnu torbu na pod. I taman kada su se svi okupljeni vojnici zapitali šta je u njoj, golobradi se sagnuo, otvorio je i izvukao - GPS. Veliki vođa ga je častio. Da na putu kojim kroči ne gubi pravi smjer.
Nabaždario je, iskusan, spravicu za davanje uputstava na otvorenom putu i kroz nepoznato. Ukucao koordinate, a deaktivirao glas koji upozorava, s vremena na vrijeme, da treba skrenuti lijevo. Ovo su vremena kada valja carstvo održati, a rečenicu koju povremeno izgovara glas na GPS-u „sad skrenite lijevo“ nije poželjna. Nama tamo sada nije mjesto. Veliki vođa je ukucao u napravu da se držimo istog pravca. Kontinuiteta – što bi rekli. U njegovom prosperitetu.
Bonus video:
