Promjene su u svakom društvu poželjne. Kvalitet i dinamika promjena je obično uslovljena spremnošću političkih elita da poboljšavaju standard svojih građanja i spremnošću birača da ih podrže za dobro ili kazne za loše. Kako sada stvari stoje, većina naših građana je zadovoljna dugogodišnjim vladanjem aktuelnih partija na vlasti. Ili bolje rečeno, daje im glas...
Crnogorsko društvo se u proteklih dvadesetak godina raslojilo po više šavova: socijalnom, ekonomskom, identitetskom, vjerskom, ideološkom, vrednosnom...
Vrijeme inflacija, promjena društvenog uređenja, ratnih dešavanja, neizvjesne budućnosti, pojačanog kriminala, šverca, naglog bogaćenja i osiromašenja, žrtava etničkog čišćenja iskovalo je kovanicu - zemlja u tranziciji.
Tokom tog „tranzicionog“ perioda, uništene su sve veće fabrike i poprilično devastirana životna sredina. U vazduhu su ostali mnogi započeti projekti valorizovanja turističkih kapaciteta, infrastrukturnih i strukturnih reformi.
Zlokobno se najavljuje prepuštanje Elektroprivrede strancima i vodenih energetskih resursa, s vrlo problematičnim ishodima rizika i koristi za građane. Nekoliko puta najavljivano gradilište auto-puta još uvijek čeka (i neka čeka)...
Dobro, imamo tunel Sozinu, Milenijum, Plantaže, koje (čudom?) ostaše u državnom vlasništvu. Danas je Crna Gora država na putu evropskih integracija, učlanjenja u NATO, sa „sačuvanim mirom i multietničkim skladom“ i povraćene nezavisnosti. I mogli bi ovako u nedogled, šta se uradilo, šta se nije uradilo... Istorija će o tome jednom dati objektivan sud.
Jedna od najvećih žrtava tranzicionog perioda je sistem vrijednosti. Upravo u poremećenom sistemu vrijednosti crnogorskog društva „tranzicioni model vladanja“ pronalazi nepresušni izvor mehanizama za opstanak i dugovječnost. Jedan od oprobanih je svakako onaj „zavadi, pa vladaj“.
Zahvaljujući vještini manipulacije stvarnim i „naručenim“ podjelama oko tzv. identitetskih pitanja (jezika, nacije i crkve), uvezivanju interesa krupnog kapitala, sitnih privilegija, proizvođenju „omiljenih“ oponenata, nacional-šovinističkoj obojenosti dijela opozicije, nedosljednom ponašanju pojedinih lidera građanske opozicije u nekim prelomnim trenucima, DPS mašinerija je uspjela da „umreži“ najveći broj članova domaćinstava u Crnoj Gori. I to je trebalo znati, a oni su se baš potrudili...
U ovom vremenu, kombinacija „tranzicionog modela vladanja“ i podaničkog mentaliteta u stvarnom životu proizvode osjećaj nemoći da stvari mogu da se mijenjaju na bolje. „Tranzicioni model vladanja“ kadrovskim rokadama podobnih, ambicioznih, ali često apatičnih i neznavenih aktivista Partije i medijskim promocijama stvara iluziju apsolutne moći i kontrolisanja glavnih tokova društva.
Podržava se jeftina, novokomponovana zabava - to je ono što palanački duh beskrajno zabavlja, čini veselim, srećnim i - podložnim svakoj vrsti korupcije. „Tranzicioni model vladanja“ podrazumijeva potpunu imunost na ideologiju, moralne kodove i fer igru. Jedina svetinja je Partija. Ona je iznad Države, Boga, Nacije, Jezika, Crkve, Zakona. Ona je Vrhovno biće, mjera svega. Zlatna koka.
Interesna sfera. Partijska logika vrši teror nad strukom, zdravim razumom i istinom, a Partija ostaje netaknuta, nedodirljiva, nezamjenljiva. Njen jedini cilj je opstanak „njihovih“ na vlasti, sve ostalo su nijanse. Najnoviji galimatijasi oko crnogorskog jezika, građenja i rušenja „svetinje“ na Svetom Stefanu i groteskna optužnica protiv novinara u slučaju Mugi, koja žrtvu nasilja pretvara u nasilnika, samo su najnoviji izumi „tranzicionog modela vladanja“....
Da se razumijemo, nemam ništa protiv partija. One su nužno zlo parlamentarne demokratije. Problem je kada Partija postane vrijednost po sebi, potirući sve što joj se nađe na putu. U DPS-u ima kvalitetnih i stručnih ljudi, kao i svugdje, ali svaki nagovještaj slobodnog mišljenja Partija revnosno guši.
Sa ovako moćnom i racvjetanom interesnom strukturom u svim oblastima crnogorskog društva, ne može se govoriti o izgradnji institucija, vladavini prava i primjeni zakonskih propisa.
Kako dalje? Neophodna je nova politička snaga u Crnoj Gori. Model vladanja i bavljenja politikom mora se stvarno oslanjati na posvećene, stručne i moralne ljude. Na političare kojima vjerujemo i kada nas lažu, zato što vjerujemo u dobru namjeru i sposobnost, a ne zato što se plašimo da ćemo ostati bez posla ili mjesta u upravnom odboru.
Potrebno je potpuno recikliranje crnogorske političke scene. Sve partije, ne samo DPS, moraju izaći iz matrice 90-ih, stvarno otvoriti prostor za nove ljude, stvarno vjerovati u ono što govore i imati konsenzus o strateškim pitanjima razvoja Crne Gore. Partije se moraju jasno pozicionirati u odnosu na ideološku, socijalnu i ekonomsku sferu.
Dobro je što se oko Evrope svi slažu, ali onda to treba da pokažu i konkretnim odnosom prema Crnoj Gori i njenim građanima. Da dosljedno osuđuju što je za osudu i što se kosi sa građanskim ustrojstvom države i da naprave jasan otklon od nacionalizma, dogmatskog klerikalizma, negacionizma...
Danas je 21. maj. Dan nezavisnosti. Čestitam ovaj dan svim građanima Crne Gore. I onima koji su glasali NE. Bez njih bi on bio nezamisliv, nelegitiman, nemoguć. Bez njih ne bi bilo ponosa što se jedna takve odluka donijela bez nasilja. Protivnike treba voljeti. To nije lako i brzo dostižno. Ali Crna Gora je, u nekim ključnim trenucima, uspijevala da ne mrzi. Takvoj Crnoj Gori treba težiti.
Bonus video:
