Naravno, ima i spektakularnijih mjesta na kojima možete posmatrati kako četvrti mjesec lakom rukom dotiče krošnje da bi one u pupanju i cvatu konačno ukrasile pročelja betonskih zgrada podignutih u svjetski poznatom brutalističkom stilu. Ali april u Beogradu je nešto posebno. Kao u Čolinoj ušećerenoj pjesmi, tjera nas da previdimo rupe na asfaltu, zlovolju policajaca što kažnjavaju pješake jer prelaze prometne ulice onako kako su to oduvijek činili - mimo pješačog prelaza, u svim pravcima. Ne da nam da se zagledamo u lica prosjaka ili skupljača papira, makar april donosio i Svjetski dan Roma, jer smo konačno usmjereni ka uskršnjoj, proljetnoj radosti. April sa sobom donosi obećanje ukupne obnove. Daleko je sljedeći januar, kada ćemo ustanoviti da je to obećanje bilo iznuđeno našom opijenošću te da vjerovatnoća da naš mali život u velegradu postane lak poput aprilskog lahora i nije bila baš velika.
Ono što dodatno otežava prepuštanje proljetnim čarima jeste hronična upala Kosova, boljka koja u srčanom predjelu muči državu Srbiju, oličenu u omnipotentnom predsjedniku, ali i Crkvu koju predvodi mudri patrijarh. Od tih srčanih aritmija pate pomalo i građani, inače anestezirani aprilom.
Zašto je predsjednik ljut na kosovske Albance, dok patrijarh ponavlja da je Kosovo naša najveća rana?
Pošto je Kosovo, kao što je opšte poznato, srce Srbije, a, eto, i najveća rana, onda je uznemirenje zbog nedavne albanske amaterske operacije dugim cijevima na otvorenom srcu potpuno shvatljivo.
Da se podsjetimo: Najprije su specijalci kosovske policije upotrijebili silu protiv prištinskih koalicionih partnera sa Vučićeve liste.
Navodno, pokazali su Marku Đuriću i predsjednicima kosovskih opština da je klasični teoretičar prava Karl Šmit u pravu - suveren je onaj koji zavodi vanredno stanje. Gola sila bez političkih rukavica trebalo je da pokaže ko je gazda u kući. Tako politika Slobinog kosovsko-socijalističkog nacionalizma oličena u rečenici ‘vas niko ne sme da bije’ neku deceniju kasnije završava upravo batinama.
Posljedice su bile predvidljive. Povlačenjem Srpske liste iz kosovske Vlade premijer Ramuš Haradinaj više nema većinu. Postoje samo dvije mogućnosti. Ili je Haradinaj politički mazohista, ili je u odluci planiranju i izvođenju policijske operacije zaobiđen. Možda je Đurić bio samo kolateralna šteta u obračunu ratnih drugova Tačija i Haradinaja.
Skoro sinhrono, ova srpsko-albanska tragikomedija dobija ozbiljnu medijsku konkurenciju u novoj turskoj seriji u kojoj Tačijeve tajne službe turskom predsjedniku Erdoganu isporučuju nekolicinu turskih državljana, na koje su nalijepili etiketu ‘gulanovci’.
Haradinaj je ponovo zaobiđen, ali čovjeku kojeg bi Beograd rado uhapsio kao ratnog zločinca dok istovremeno podržava njegovu vladu, nije uzalud izučavao birilačke vještine u Švajcarskoj. On po kratkom postupku smjenjuje ljude koji ga nisu pitali. Time navuče bijes neosultanskog gromovnika Erdogana i njegovih medija.
Montipajtonovski poredak stvari biva potcrtan činjenicom da su i Tačijevi i Haradinajevi potomci išli u Gulenove škole. Međutim, Tači je bio spreman da zaobiđe važeće zakone i da suspenduje ljudska prava izručenih osoba. Tako na braniku Povelje o ljudskim pravima ostade Haradinaj, bivši brutalni komandant Crnih orlova.
Izgleda da su kosovski predsjednik i premijer odlučili da svoje sukobe izvezu malo za Beograd, malo za Ankaru. Na veliko čuđenje Mogerinijeve, uz upadlljivo mlake packe sa Zapada i standardno oštru osudu iz Moskve. Tako se kosovske političke aritmije zakonom poremećenog regionalnog krvotoka u političkom Beogradu manifestuju kao fantomski bol. On je za mnoge stvaran, ali je za dio političke kaste i upadljivo teatralan. A Kosovo ostaje amputirano.
Vučić za gubitak po običaju optužuje prethodnu “žutu” vlast, ne spominjići, naravno, kumanovsku kapitulaciju koju je njegov tadašnji koalicioni gazda nazvao pobjedom. Predsjednik Srbije dokazano primjenjuje djelimičnu amneziju kao političku taktiku.
A unutrašnji dijalog o Kosovu?
Sličan je briselskom dijalogu. I jedna i druga strana se prave da čuju to što mrski partner ima da kaže. Poneki drznik iz nevladinog sektora spomene srpske promašaje na Kosovu u posljednjih stotinjak godina. I šta? Ništa.
April u Beogradu. Kiša. Čim izviri sunce, bašte se napune kibicerima, a ulice golonogim ženama. Mnogo lakše je svratiti u kafe Čikago nego u, recimo, kafe Peć. Ili kafe Gračanica. Znam to jer sam tražio Peć. Nema. Ali sam vrlo brzo nabasao na beogradski Čikago, gdje ovo zapisujem.
Bonus video:
