Pravo je, kako kaže jedna od definicija, ukupnost pravnih pravila, načela i instituta kojima se uređuju odnosi u određenoj društvenoj zajednici (pravo u objektivnom smislu). Njime su uređeni životni odnosi među ljudima, ali i odnosi ljudi prema društvenoj zajednici u kojoj žive i čijim pravilima se podvrgavaju. Veoma lijepa raščlanjenost, ali i sinteza onih načela kojih se jedinka treba pridržavati kako bi dosegla kognitivno ponašanje odnosno viši nivo svijesti.
Pročitah negdje komentar da, razmatrajući odnos prava i morala, prirodno-pravna teorija stavlja pojedinca u ulogu borca za identitet. Međutim, pravo prije svega treba posmatrati kao etičku normu koja se razlikuje od morala. Moral nameće određene standarde kojima se država ne bi trebala zanimati i nametati ih pojedincu. Na primjer odluke o načinu njihovog školovanja, o ličnom životu, pod uslovom da ne ugrožava život drugih, i sl. Ipak filozofsko-pravna teorija nameće stav o jedinstvu pravnih i etičkih normi. Istraživanje istorijskih izvora prirodno-pravne teorije vodi ka filozofiji sv. Tome Akivinskog. Za najpoznatijeg filozofa srednjeg vijeka, razumom shvaćeni principi morala i etike čine „viši poredak“ ili sistem normi koji je nadređen pozitivno pravnom poretku. Svaki pravni propis koji nije izveden ili koji nije u skladu sa prirodno-pravnim principima ne može imati bilo kakvu pravnu validnost. On veoma lucidno uviđa da ova, na prvi pogled isključivo akademska tema, može imati i konstruktivan smisao u procesu institucionalnog ozbiljenja zamisli o „novom početku“. Ono što je značajno za poimanje prava jeste njegova povezanost sa sadašnjim trenutkom ili bolje reći njegova uključenost u sadašnji trenutak. Nakon više decenija života u poretku ozvjesnog neprava i nasilja aktuelni smisao istraživanja relacije pravo-moral indirektno može doprinijeti revitalizaciji, procesu traganja za istinom i odgovornošću za kulturno-civilizacijsko propadanje na ex-jugoslovenskim prostorima.
Vodeći se Šopenhauerovim stavom, razmišljaćemo da nikada ne treba previše brinuti o tome što će ljudi misliti o njemu i hoće li se svojim idejama uklopiti u društvo onih koje smatramo društveno prihvatljivima. Ovaj filozof zainteresovanima je predstavio svoju jedinstvenu viziju svijeta, a inspiraciju je pronašao u Imanuelu Kantu. U svojim razmišljanjima krenuo je od Kantovog viđenja da svijet možemo podijeliti na svijet fenomena - kojeg mi zapravo vidimo i kojeg možemo iskusiti i onaj koji postoji nezavisno od naših iskustava. Na taj način Kant objašnjava da svaki pojedinac ima svoju jedinstvenu viziju svijeta oko sebe i da je naše poimanje toga zapravo vrlo ograničeno. Šopenhauer je, u želji da pojasni do kraja, dodao: “Problem je u tome što čovjek ograničenja u vlastitim sposobnostima percepcije doživljava kao ograničenja svijeta kojeg posmatra.” Ukazao je da je naše znanje ograničeno iskustvom, ali i perspektivom iz koje posmatra. Ono što Šopenhauera čini jedinstvenim jeste njegova ideja da svijet kojeg doživljavamo nijesu dva svijeta već dvije njegove spoznaje: jedan je kroz volju, drugi je kroz predstavu. Ako posmatramo svijet kao objekat, možemo lako zapaziti da je njegovo posmatranje sa sve četiri strane veoma različito i stvara različitu predstavu od jednostranog posmatranja, kao što posmatranje odozgo daje ukupnu sliku. U tom smislu, poimanje prava, odnosno prave slike stvari trebalo bi imati u vidu sve te aspekte određene pojave kao i konačnu sliku odozgo. Za to je potrebna volja.
Za Šopenhauera riječ “volja” označava čistu energiju koja je odgovorna za sve ono što se manifestuje u svijetu fenomena.
Volja nastaje u našem umu, ona je ona snaga svijesti ili moć koja nam daje moć da se izdignemo iznad svih zamki koje onesposobljavaju razvitak ljudske svijesti. Volja nam daje moć da se odupremo neaktivnosti, stečenim automatizmima, animalnim porivima, pohlepi, zamagljivanju slike stvarnosti, raspršenosti ličnosti. Udruživanjem individualnih volja, sinergijom, stvara se volja svijeta ili univerzalna volja koju je pominjao Tesla, kao bezvremensku i nedjeljivu. Takva volja predstavlja generator ljudske energije kojom se može unaprijediti i osvježiti univerzum. Energija koja je usmjeravana inteligencijom kao kormilom emocija. Ovakvo poimanje volje, razmatra Tesla, nalazi se i u molitvi Očenaš gdje se kaže neka bude “volja tvoja”. Tu se upravo misli na ukupnu volju dobra u svima nama, univerzalnu volju. Ako razmotrimo i sagledamo da u psihološkim teorijama osnovnu personu čovjeka čine četiri dijela, fizički aspekt ličnosti, zatim vitalni, pa emotivni aspekt, kao i subjektivni um, uvidjećemo odakle sve zamke ličnosti koje sputavaju čovjeka da se izdigne sa nivoa formalno pravne države na viši nivo svijesti koji čini individuu. Individuu čine tri povezana dijela: inteligencija/objektivni uma; intuicije/ljubav; vrhovna svijest/volja, kao najviše dostignuće. Upravo volja, kao najveći domet svijesti, ima pravo kao pandan.
Viši nivo svijesti, to trojno jedinstvo, nam omogućava da u potpunosti poimamo aksiologiju kao granu filozofije koja proučava teoriju vrijednosti, ili vrijednosti u najširem smislu, traži osnovno i opšte u realnosti, u svim oblicima vrijednosti; etici, umjetnosti, pravu, politici itd. Aksiologija ispituje i uzajamne odnose svih vidova društvene svijesti i vrši psihološku, logičku, sociološku i istorijsko-genetičku analizu nastanka i funkcije vrijednosti u društvenom životu. Kako kaže definicija, pod aksiološkom metodom u pravu podrazumijeva se ukupnost vrijednosnih principa i postupaka (sudova) vrednovanja kojima se pozitivno ili negativno ocjenjuju pravni odnosi, pravne norme i samo pravno vrednovanje odnosno pravni poredak u cjelini. Aksiologija je jedna od uslovno rečeno tehnika kojom se postiže taj istorijski skok od formalne pravne države ka višem stepenu svijesti koje nazivamo vladavinom prava.
U kapitalističkom pravnom poretku osuđenički sistem sastoji se od lišavanja slobode u cilju sprečavanje širenja kriminaliteta. Zatvorenici su u takvim uslovima svrstani u svojevrsnu supkulturu koja ni u kom smislu ne doprinosi njihovoj resocijalizaciji i dovodi se u pitanje smisao takvog kažnjavanja te parazitiranja na teret društva. Postavlja se pitanje da li je sazreo trenutak za razmatranje alternativnih vidova sankcionisanja zlodjela koji bi se sastojao u radu, kao alternativnom obliku doprinosa društvu, a koji bi koliko toliko doprinio integraciji ličnosti kažnjenika, njegovoj rehabilitaciji, resocijalizaciji i unekoliko mogućnosti iskupljenje prema društvu. Ovakav vid lišavanja slobode poznat je kroz istoriju, njegova strogoća u japanskom i njemačkom sistemu je stvorila negativan odnos prema istom, međutim, u savremenim uslovima ima dovoljno prostora da se razmotri taj vid resocijalizacije.
Najviši stepen socijaldemokratskih vrijednosti trebalo bi da bude poimanje prava kao vještine sprovođenja dobrote i jednakosti. U tom cilju, korijeni promjena u procesu razvoja svijesti trebalo bi da počnu od ranog djetinjstva, što podrazumijeva jednakost uslova za obrazovanje i razvoj djece u najranijem djetinjstvu, odnosno rano obrazovanje djece. Dobar komentar naveo je Bendžamin Perks, vezano za rano obrazovanje djece: „Najbolja moguća investicija koju vlade država mogu da pokrenu za svako društvo je ulaganje u rano i predškolsko obrazovanje.“
Autorka je marketing menadžer i savjetnica u Odboru za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Skupštine Crne Gore
Bonus video:
