U komšiluku je prodat lanac prezaduženih marketa Belgijancima, koji su dolaskom prezentovali novi strateški stav: ”…poštovaćemo lokalno zakonodavstvo i cijenićemo naše zaposlene i partnere”.
Komšijske baćuške postavljaju nove standarde u rukovođenju najvećom regionalnom naftnom kompanijom, ostvarujući impresivan dvogodišnji profit, nakon što su cjelokupno restrukturirali kompaniju u korist vlasnika i zajednice u godinama krize.
Prosto je lijepo čitati da su Rusi sposobni da uspješno vode velike kompanije, taman kao zapadnjaci. Konačno iskre značajni i jaki investitori koji unose svježinu struke na zapušteno regionalno tržište inostranih i domaćih ulagača, kojima se moglo da ponižavaju sve i svakoga više od decenije, jer su u javnom aparatu imali podršku da budu privilegovani i diskreciono izuzimani kada bi se nagomilani privredni problemi (marketinški nazvani izazovi) trebali rješavati.
Tranzicionim zemljama post-socijalističkog upravljanja jedan od ciljeva privatizacije modelski je trebao da donese neoliberalno blagostanje, posebno u svijetlu uvriježenog teorijskog postulata da je sve lokalno loše, a sve inostrano dobro.
Domaći ”mislioci” - poljanski oranžisti i ekonomsko-politički zastupnici su uniformno doprinosili unižavanju lokalnog inflacijom komparacija koje ne slijede minimum logičnog pristupa reformističkim programima, pošto nerezonski i nesistemski etabliraju inostrane investitore provincijalnim predrasudama o tome kako poštuju procedure kompanija, donose nove tehnologije i znanja.
Zato smo tekuće od strane sadašnjih i prethodnih javnih djelatnika, odgovornih za ukupnu ekonomsku politiku i razvoj, zasuti ciničnim stavovima o nepažnjama strateških investitora: bilo da se radi o prevari klijenata nelegalnim obračunima tarifnih mobilnih intervala; bilo da se radi o neposlovnom ponašanju putem primitivnog vrijeđanja regulatora tokom utvrđivanja cijene električne energije; bilo da se radi o kašnjenju plaćanja rate na kredite gdje smo kao poreski obveznici dali garanciju; bilo da se radi o urušavanju i neoživljavanju bankarskog sistema; bilo da se radi o manipulaciji podacima za najvažnije kapitalne investicije koje opredjeljuju prosperitet u narednom periodu.
U većini, tokom posljednjih desetak godina inostrani ulagači, koji su centralizovano pristizali, uspijevali su, u kratkom periodu nakon dolaska, da se balkanizuju pa je slika (marketinški nazvano brend) koju su dugoročno kreirali o sebi i kompaniji koju predstavljaju na lokalnom tržištu bila bar na nivou bilo kojeg domaćeg poslovnog imidža.
Olakšavajući, ali strateški neodrživi, faktor proizilazi iz činjenice da je ukupna globalna korporativna praksa zasnovana na izgledu a zatomljuje suštinu, ali je ovaj kratkovidi personalizovani prilaz lokalnim slabostima od inostranih poslovnih/moralnih “gromada” otkrivao u većini neprofesionalne individue spremne da procedure svojih kompanija diskreciono korumpiraju i pretvore u populističke pamflete dostojne svakog diletantizma, globalnog ili lokalnog.
Tako da čuvena nepažnja investitora postaje sinonim za namjernu grešku u koracima i u stvari je drugo ime za stratešku uspavanost i uljuljkanost inostranih investitora koja potiče iz spoznaje da će država pokriti svaku poslovnu glupost.
Ta vrsta inostranog lažnog samopouzdanja u obavezujuće činjenje drugoga (države) je jedini neprikosnoveni domet naših privatizacija i strateških investicija, posebno u svjetlu da su državni rabotnici, zaduženi da razvijaju ekonomsku osnovu i ekonomske domete zajednice, dobrovoljno stali na branik odbrane ino-investitora.
Ako je državni menadžer na fonu unižavanja lokalnog, pa još dodatno teorijski potkrijepljuje svoje mišljenje veličanjem idealiziranih propalih knjiških organizacionih modela i poslovnog ponašanja stranih investitora, tada je optimalno da treba da ide i radi za strance kako bi se uvjerio na licu mjesta u tu genijalnost. A, ako mu je zadatak da radi na poboljšanju lokalnog poslovnog ambijenta, treba da prihvati osnovne definicije odgovornog rada u ime i u korist zajednice. Dodatno kako bi doakali zaposlenima, interventno se nalaze u podršci komšijske prljave tipologije o neradnicima.
Zato nam u oblasti razvoja novih prilaza investitorima sistemski zadatak ne treba da bude sađenje i uzdizanje bujne krošnje novog cetinjskog brijesta, jer u našoj tradiciji/ praksi bio je i ostaje simbol vaninstitucionalne zaštite: tada – ostarjelog gospodara na zadatku ponižavanja državnih i sudskih institucija; sada – prijeko potrebnih inostranih investitora i njihovog privilegovanog statusa, advokatisanog od strane ključnih državnih nosilaca odluka razvoja.
Takva vaninstitucionalna “institucionalnost“ je u prethodnim godinama dala svoj nezadovoljavajući rezultat kroz konstantnu i uvećanu nezaposlenost, a bez prenesenog “know how“-a. Sazrelo je vrijeme da se investitori sistemki i strateški svjesno (samo)uvedu u zajednicu i da im naklonjeni ambasadori pomognu u tome, pa će se onda i prokazane nevladine organizacije manje baviti formalnim definicijama nekvalitetno strukturiranih tendera, a više sagledavati ukupan investicioni efekat potencijalno dobrih projekata.
Mijenjanje i inoviranje odnosa prema struci, u svojoj graduelnosti, treba da je najmanje usmjereno ka primitivnoj dopadljivosti relativizacije i javnog etiketiranja. Dobro je imati strane direktne investicije ako se sakupljenim slobodnim fondovima kreira nova vrijednost, koja pozitivno utiče na dodatne domete bruto proizvoda nacionalne ekonomije, kao i na kreiranje novih radnih mjesta.
Ukoliko se ne postignu ovi dugoročni rezultati inostranih ili domaćih investicija “...čemu to mrčiti hartiju...“ (1982) rekao bi Danilo Kiš, a potencirajući jalovost pokušaja koji nisu sveobuhvatni, posvećeni, upakovani u širi značaj i vrijednost.
Bonus video:
