Internacionala

U konfuziji svih crnogorskih identiteta jedan je neprevaziđen – ideološki. Danas je u Crnoj Gori moguće razaznati mnoge polaritete, ali ko je ideološka ljevica, a ko desnica vrlo teško.

Crnogorska „desnica“ toj konfuziji daje manji doprinos, jer ona se samoidentifikuje kao konzervativna zbog čvrste veze sa crkvom i pojačanog odnosa sa tradicionalnim etnosom. S vremena na vrijeme ne fali joj otvorenog ili sofisticiranog četništva i vjerske ksenofobije, ali u konačnom ona se da lakše prepoznati od njihovih „lijevih“ kolega.

Istini za volju i desničari nerjetko završe u socijal-populizmu, ali to, kao i činjenica da su u svim kategorijalniim vrijednostima daleko od evropskog liberalizma, pretjerano ne opterećuje ni njih ni njihove sljedbenike.

Problem je mnogo veći sa ljevičarima. Njih je jedino lako prepoznati na kongresima. Tamo je sve crveno (baloni, zastave) i, naravno, po „Internacionali“. To što će od 300 i kusur delegata tek po koji znati riječi himne svih „koje mori glad“ teško da će pokvariti ukupan doživljaj.

Naravno, biće i onih koji će reći da je ideološka profilacija prevaziđena stvar i da su oni „moderna partija“ bez ideoloških stega, te da „nova razvojna filozofija“ modernih postkomunista dozvoljava da se politika vodi „desno“ a pakuje „lijevo“.

Na sve to profesor Kilibarda bi, u svom stilu, vjerovatno rekao: „Dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“ !

IDENTITET IDEOLOGIJE

Crna Gora prije ljetnje turističke sezone ima, ne manje važnu, sezonu kongresa. Zato, za sve delegate dok budu stojali na intoniranje ideološke himne i slušali samo tonsku matricu bez izvođenja tekstualnog dijela, kao i za one koji odista jesu ljevičari, kao i za one koji su sve što treba ako se (is)plati, evo nekih izvoda iz teksta Internacionale (himna sadrži ukupno 6 strofa):

“Naš zakon vlasnika sad štiti,

u ruci silnih krvav mač;

Pod njime sirotinja pišti,

on joj stvara bijedu i plač.”

Da naš zakon “vlasnika sad štiti” već mjesecima uporno pokušavaju da objasne nezavisni sindikati u aktuelnom sporu oko radnog zakonodavstva. To što poziciju ministra rada određuju subjekti koji u imenu imaju naziv “socijalist” nije previše od pomoći “radnom narodu Crne Gore”.

U kongresnim salama (svih crnogorskih socijalista od vlasti do opozicije) naći će se i ne mali broj i samih sindikalnih aktivista. I oni će, vjerovatno, ostati nijemi na intoniranje radničke himne, jer bi morali otpjevati:

“Od silnih nama nema dara,

krvnici su nam car i bog!

Tko trudom sve na svijetu stvara

sam nek zgazi vraga svog”.

Nažalost, činjenica da se jedan od kongresa održava na najveći nacionalni praznik Dan nezavisnosti i to što će izabrani predsjednik svih njenih građana (sa ustavnom nadležnošću da predlaže sudije Ustavnog suda i imenuje članove Sudskog i Tužilačkog savjeta!), postati tek jedan od prvih ljudi partije, do kraja obesmišljava stavljanje u prvi plan pitanje/problem ideoloških identiteta.

Potreba da Crna Gora, poput savremenih evropskih demokratija, ima isprofilisanu političku strukturu gubi utakmicu pred činjenicom da je, već duže vrijeme, ideološki identitet (kao jasan pravac kretanja u vođenju strateške politike: energetika, privatizacija, ekologija, socijalna politika…) zamijenjen “interesom bez ideje”.

SREDSTVO ILI VRIJEDNOST

Himnu međunarodnog radničkog pokreta Internacionalu u vrijeme Pariske komune 1871. godine napisao je pariski pjesnik Ežen Potje neposredno poslije njenog sloma. Pjer Degejter uradio je tonski zapis 1888. godine, a do tada bila je pjevana na muziku Marseljeze.

Početkom XX vijeka Internacionala, koja se tradicionalno pjeva sa stisnutom desnom šakom podignutom uz sljepočnicu, često je zabranjivana zbog stihova koji podstiču na rušenje vlasti. Internacionala je vremenom, sem kao himna socijalista, postala zaštitini znak svih potlačenih koji traže svoja prava.

Izvođena je i na centralnom pekinškom trgu Tiananmen za vrijeme studentskih i radničkih protesta 1989. Kasnije je NR Kina donijela odluku o zvaničnoj zabrani izvođenja Internacionale jer su stihovi za kineske vlasti bili suviše antirežimski, pa je „himna radništva“ izuzeta i iz protokola na svekineskom partijskom kongresu.

“Svi mi bjesmo dosad bespravni,

jednakost nek je sad za nas,

u pravu postanimo ravni,

i sebi samo dajmo vlast!”

U evropskim državama, u kojima se na vlasti već čitava dva vijeka smjenjuju desnica i ljevica, kongresi socijalističkih, socijal-demokratskih i drugih lijevih partija tradicionalno počinju sa intoniranjem Internacionale.

Autor kapitalne studije „Kovanje demokratije – Istorija ljevice u Evropi, 1850-2000“ Džef Ili, zapitan nad sudbinom ljevice u XXI vijeku kaže: „Ona se ponovo napaja novom energijom koja nam nedostaje, jer interesi kapitala nikada neće riješiti pitanja vladavine prava, ekologije i održivog razvoja, socijalne pravde, položaja žena i manjinskih zajednica, globalne politike mira i nadasve humanog odnosa čovjeka prema čovjeku ...“

Ljevica (oslobođena od svojih ekstrema, prije svih socio-anarhista) nikada neće izgubiti na aktuelnosti ako se želi društvo u kom je čovjek vrijednost, a kapital sredstvo. Obrnuto, ako je čovjek sredstvo, a samo novac vrijednost onda tržište moći pobjeđuje tržište vrijednosti.

Crna Gora sa energetskim, građevinskim i drugim lobijima, bez savremene ljevice koja svoj identitet pokazuje samo crvenim balonima na kongresima, pobjediće Crnu Goru iz snova onih koji vjeruju da ova „gruda zemlje“ može biti i bolja i pravednija.

U međuvremenu, dok traju pripreme za naredne kongrese i privode se kraju nove „platforme“ crnogorsko društvo obogaćeno je novom kategorijom – radnik je roba!

HIMNA

U Crnoj Gori stanje sa himnama obično je – vanredno.

S obzirom da je bilo „mudrih“ koju su predlagali da sakatimo državnu himnu, moglo bi se desiti da isti, sa jednakim stepenom revnosti, predlože da se na narednim manifestacijamam intonira samo skraćena verzija Internacionale. Ukoliko bi se „eliminisali“ do sada navedeni stihovi, za izvođenje bi ostalo:

“U bijesu svome sav je ružan

taj kralja novca gnusni soj,

a svima dužan i predužan,

pljačka nam on trud i znoj!”

Ako, pak, bude prijedloga da se Internacionala zamjeni nekom drugom, prikladnijom “ljevičarskom pjesmom” onda je prvi favorit kultna radnička i partizanska pjesma Padaj silo i nepravdo. Međutim, šanse ove pjesme su minimalne.

Kada bi se iz “dva snaduka” začuli njeni stihovi, neki bi od delegata (ne iz radničkog zanosa), poput 1989. godine, jurnuli ispred Skupštine da ruše vlast (i ne samo vlast), sa pjesmom - “Crna Goro iz tri djela (tri lijeve partije) bićeš opet cijela”!

Stoga, najbolje je da se intonira Bandiera rossa.

Dobro zvuči, a ništa se ne razumije.

“Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad…“