Globalne medijske senzacije skidaju jedna drugu sa udarnih termina brzinom zaljubljenog para. U petak se član jedne vladarske familije ženi, u subotu članovi druge vladarske familije bivaju ubijeni. Korak ka statusu sveca pravi Jovan Pavle II u nedjelju, a korak ka statusu mrtvaca Osama bin Ladin u ponedjeljak. Jedni se vesele, a drugi su ozlojeđeni. U stvari, jedni se vesele ozlojeđenosti drugih.
Teško da će veselima ozlojeđeni ostati dužni jer, kako reče Gandi, rezultat politike oko za oko je da cijeli svijet postane slijep. Tako se polje rata širi geometrijskom progresijom, a polje ljubavi (jedina kontramjera ratu) razara srazmjernom žestinom.
I to u epohi kada su materijalni resursi planete toliki da se pravičnom raspodjelom može omogućiti pristojan život svakom njenom stanovniku.
Slično je i u Crnoj Gori. Ovdje za sada nema medijskih senzacija širokih razmjera, ali etnička mobilizacija koju ohrabruje i sprovodi veliki dio crnogorskih političara pokazuje da je njihova bezidejnost i bezobzirnost dostigla kritičnu tačku.
Zbog toga je vrlo moguće da Crna Gora na petogodišnjicu svoje nezavisnosti ulazi u jedan duži period nestabilnosti. Može se reći da se Crna Gora nalazi na nekoj vrsti egzistencijalističke prekretnice. Po starom se ne može naprijed, a nazad je put bez povratka. Jer, naizgled paradoksalno, odavno je poznato: što je u jednoj državi manje građana, to je veća mogućnost građanskog rata.
Jasno je zašto u interesu režimske koalicije nije da razvija svijest o zajedništvu, solidarnosti i jednakosti svih crnogorskih građana i građanki. Ovako definisana građanska svijest bi urušila njihove dugogodišnje monopole jer bi joj bili neprihvatljivi ratni i privredni zločini, korumpiranost, bahatost, autoritarnost, retoričke i lažljive floskule, klišei i propaganda.
Kako stvari stoje, ni većina opozicije nije zainteresovana, mada je dužnost demokratske opozicije da ponudi istinsku alternativu postojećoj matrici vladanja. Ako režim prebrojava koliko ih je od koje etničke grupe i na tome gradi svoju nedemokratsku politiku “zavadi, pa vladaj”, onda nije nije ni logično ni etički da istovjetna bude i strategija opozicije.
Naravno, ako crnogorska opozicija ikada želi da dođe na vlast. Može li im, međutim, parče torte biti slađe od njene polovine?
Dakle, pošto staro nije opcija, mora se po novome. Novo se ne može inkarnirati preko noći, ali se može i mora vidjeti kao horizont djelovanja u srednjem i dužem roku. I to sve novo: novi pokreti, novi mediji, nove nevladine organizacije, novi instituti, nove političke partije, novi lideri.
Naravno, sto puta je ovo lakše reći ili napisati nego uraditi i stoti dio tog izuzetno zahtjevnog, ali i neminovnog posla. Jer, nasilne i nemilosrdne su akumulirane sile koje drže represivni status quo kao mač prijetnje nad glavama svih.
U to se svakoga dana iznova uvjeravaju diskriminisani, marginalizovani i šikanirani širom ove države. Slobodan Pejović, Mirjana Drašković, Janko Vučinić, Enver Dacić, Mithat Nurković, Marijana Mugoša, Marko Milačić, Vasilije Miličković i hiljade drugih čije ime i priča o ugroženosti i nepravdi nisu još doprli do šire javnosti i medija.
Ipak, ni ovih za koje svi znamo nije više malo. I biće ih sve više. Svojim hrabrim životnim stavom, oni nam razotkrivaju radikalnu istinu ljudskog bivstovanja. Da smo slobodni i da uvijek imamo izbor. Da od slobode možemo pobjeći jedino ako se pretvorimo u stvar. Zbog toga je režim koji kidiše na slobodu u svojoj suštini režim smrti.
Nije naravno sporno da su neki izbori teži, a neki lakši. Psihološke studije pokazuju da sve što je novo izaziva strah zbog toga što je nepoznato. O strahu od nepoznatog Čehov ima jednu briljatnu priču koju u svom seminaru pominje i Lakan. Isto tako, ne kaže se bez razloga da je navika druga priroda.
Ljudi postaju zavisni od pogleda na svijet koji im nameće šira zajednica i žive svoj život u već datim (starim) parametrima. Međutim, da je ovo cijela istina ljudski rod bi još uvijek živio u pećinama, a možda bi odavno bio zbrisan sa lica zemlje od strane neandertalaca i drugih humanoida.
To se nije desilo i daleko od toga da je bilo rezultat puke sreće. Naime, nada koja zahtjeva visok nivo kognitivne složenosti, imaginaciju i kritičko promišljanje nadvladala je strah koji je primarniji na nivou moždane aktivnosti.
Otkrivena je vatra, počele su da se proizvode alatke. Civilizacija je zabilježila prvu pobjedu nad primitivizmom. Polje ljubavi tada se zašarenilo prvim cvijetovima.
Vrijeme je da se u Crnoj Gori otkrije vatra slobode i demokratije. Da polje ljubavi u kome već ima dosta cvijetova zauzda korov polja rata čiji juriš režim i lojalna opozicija spremaju kao svoju posljednju odbranu.
To je moguće samo odbacivanjem stare i kognitivno primitivne matrice vladanja strahom i podjelama. I stvaranjem novog kognitivno i politički kompleksnog okvira u kojem će legitimnost zahtjeva svih crnogorskih građana biti izjednačena i uvažena, a kolektivna patnja i prošla stradanja svake etničke grupe naći svoje iskupljenje.
To je jedini put. Sve ostalo je već viđeno. I tragično.
Bonus video:
