Đavo

Opet je Đavo optužen za nešto? Suviše zanimljivo da bi se ignorisalo. Na njegova leđa je tovareno i previše...

Da, vidimo, zašto je sada optužen? Prema tvrdnji izvjesnog igumana Nikodima (manastir Dajbabe) - “Pravoslavna crkva nikad ne može da blagosilja ono što nije stvorio Bog, a definitivno crnogorsku naciju nije stvorio Bog nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti, a generalno je tvorac crnogorske nacije zapravo Đavo u suštini stvari.”

Uvijek mi je bila fascinantna lakoća s kojom neki ljudi tumače i objašnjavaju poteze Boga. Odmah vam mora biti jasno da imate posla s prevarantom, “u suštini stvari”.

Zamislite ideju – da vam bilo koji iguman, ili protojerej ili ko već, objašnjava što je htio i činio Bog. Otkuda njemu ta znanja? Je li mu to šapnuo Bog. (Da nije to neka mućka samog Đavola?)

U suštini – teško je zamisliti antihrišćanskiju izjavu od ove. Činjenica da ju je izgovorio visoki sveštenik upućuje na patološku mržnju. Mržnju koja deformiše čovjeka i njegov mentalni aparat.

Opet, zanimljiv je i taj način mišljenja – iguman nema problema da povjeruje da je Bog stvorio vinske mušice, aligatore, štakore i tvorove (o krpeljima da ne govorimo, tu nema spora – jer “Bogu su sva stvorenja jednako mila”), ali, ne more bit da je stvorio i Crnogorce.

Bilo bi zanimljivo znati što je to u spoznajnom kosmosu Nikodima što čini da on vjeruje da su vinske mušice ili krpelji Bogu miliji i značajniji od Crnogoraca.

A tek licemjerje mitropolita SPC Amfilohija koji je igumana razriješio dužnosti. A sam je nebrojano puta izjavljivao slične ili jednako glupave i besmislene stvari, istim povodom.

Dakle – stvar je jasna: iz vizure igumana, iz njegovog referentnog sistema – on je izgovorio najveću moguću uvredu i osudu. I, kako god da demontirate ovu glupost nećete pogriješiti.

Međutim, moram priznati da je mene igumanova izjava odvela u malo neobičnom pravcu... Naime, uprkos potpuno drugačijim namjerama ovoga pastira (umije sa ovcama), učinila mi se sasvim zanimljivom ideja pripadanja naciji koju je stvorio Đavo.

Evo i nekoliko mogućih razloga, više kao neki predlog za razmišljanje...

Nikada nijedna vojska nije ubijala nejač i sirotinju tvrdeći da to čini “u ime Đavola”. U ime Boga su to radile mnoge, ili gotovo sve armade svijeta.

Kada “pravovjerni” ubijaju Albigenze, na pitanje kako će razaznati pravedne od jeretika,jedan drugi hrišćanski sveštenik odgovara – ubijajte sve, Bog će razaznati.

Mnogi ljudi koji na čelu nose pečat banalnosti i gadosti, savršeno iskreno vjeruju da čine bogougodne stvari. To će vam kazati – ubice, ratni zločinci, prevaranti, manipulatori... Niko se od njih nikada nije pozvao na Đavola. (Uostalom, one bizarne i živopisne grupice koje se nazivaju satanistima više su pop-kulturni nego li metafizički fenomen.)

Kolakovski (Ključ nebeski, Razgovori sa Đavolom) prikazuje boga kao ljudinu u kožuhu, crvenih obraza, koji u nebeskom kafeu pije samo mlijeko, dok je Đavo mršavi, proćelavi, nervozni intelektualac (u kariranom sakou) koji pije, naravno, konjak.

Na ovu formulaciju reaguje i moj anarhistički sens – Lucifer, pali anđeo, prvi je pobunjenik protiv autoriteta (i to kakvog), a činjenica da se pobunio iako je bio “Bogu najmiliji anđeo” govori da je u svom svetom činu pobune Đavo bio imun na korupciju. Njegov “pad” ga čini prvim disidentom.

Upravo te dvije činjenice – da je bio pobunjenik (protiv vrhovnog autoriteta) i da je bio neosjetljiv na korupciju (goleme gazdine naklonosti) predstavljaju dva ključna i konačna dokaza da, na moju veliku žalost, Đavo ipak ne stoji iza crnogorske nacije.

Valja podsjetiti da je “rehabilitacija” Đavola bila sasvim u duhu romantičarske potrebe da se stvari sagledaju drugačije. Da “glavni negativac” hrišćanske istorije dobije pravo glasa. Na tom tragu je i veličanstvena Njegoševa jeres.

(Ako mi ne vjerujete, pitajte Amfilohija zašto crkva nikada nije ni pomislila da kanonizuje Njegoša, a toliko ga banalno koriste, u svakoj prilici.) Od Getea i romantičara, preko majstora nad majstorima Šarla Bodlera ili, nešto kasnije, italijanskog barda Đozue Kardućija (Oda Satani) do Bulgakova i mnogih drugih pisaca Đavo odista biva temeljno “odbranjen”.

“Ali ko si ti, najzad? Dio sam one sile koja vječno hoće zlo, a vječito tvori dobro”, glasi Geteov stih iz Fausta što ga je Bulgakov stavio kao moto Majstora i Margarite.

U rok muzici Đavo je jedan od najprisutnijih motiva, ali, to nije neobično, on se nađe uvijek tamo gdje se govori o slobodi i strasti. A kada je riječ o pokornosti i smjernosti – onda je tu onaj drugi...