„Ja na ovi popis neću izlazit'“, reče neko iz organizacije TBOK u njihovoj kultnoj emisiji na lokalnom radiju.
Ta rečenica odražava suštinu crnogorskog popisa, koji više liči na neke sudbinske izbore ili referendum nego na značajnu aktivnost koja normalnoj državi služi da utvrdi koliko ima građana i domaćinstava i kako treba da o njima vodi brigu u narednim godinama, za šta je oni plaćaju.
I vlast i opozicija su direktno ili preko svojih medija i nevladinih organizacija toliko zagadili atmosferu uoči popisa, da ona sigurno može uticati da rezultati u „vrućim“ oblastima ne odraze realno stanje.
Mnogi građani su toliko zgađeni njihovom “popisnom” kampanjom sa televizija i bilborda, koja je zagušila kampanju Monstata, pa neki tvrde da se iz inata i bijesa neće ni izjašnjavati onako kako se stvarno osjećaju, ili da se neće uopšte izjasniti.
Po toj neukusnoj i napadnoj propagandi, nekome sa strane može izgledati kao da je pitanje kojim jezikom govorimo, koje smo vjere i nacionalnosti ključno za ekonomski, socijalni, kulturni i svaki drugi opstanak svakog popisanog građanina. U mnogim državama takva se pitanja i ne postavljaju.
Još niko nije objasnio od kakvog je suštinskog značaja u građanskoj državi - koja čak nema ni pravnu definiciju manjina, niti su one igdje nabrojane – hoće li u Crnoj Gori biti nekoliko procenata više ili manje ovih ili onih. Osim pitanja, možda, koliko će koji predstavnici „manjina“ dobiti para poreskih obveznika da troše bez kontrole za projekte, među kojima ima i dubioznih. Čudno je što se još niko nije sjetio da osnuje Crnogorski nacionalni savjet i zatraži novac od Fonda za manjine. Nema pravnog propisa koji to zabranjuje.
Uzalud je bila saradnja Monstata sa Eurostatom, uzalud su evropski standardi, kada u popisnim komisijama sjede predstavnici političkih stranaka u skladu sa rezultatima prethodnih izbora, a članovima komisija naloge daju partijski šefovi kojima su bitna samo ta tri “sudbinska” pitanja.
Ključna stvar za uspjeh svakog popisa je povjerenje građana da njihove podatke neko ne zloupotrijebi.
Tako građaninu u narednih petnaest dana na vrata može zakucati osoba koja ga posjećuje uoči svakih izbora i obećava mu sve što poželi ako zaokruži njihovu stranku.
Kako će građanin u tom slučaju biti siguran da njegovi popisni podaci neće završiti i u partijskoj ili nekoj drugoj bazi podataka, a ne samo u Monstatovoj?
Može li kontrolni listić koji popisivač ostavlja kod građanina, da bi neko mogao kontrolisati tačnost popisa, kasnije poslužiti kao dokaz da se neko izjasnio „kako treba“ pa da na taj način dobije posao, stan, ili nešto drugo preko reda?
Građani treba da zanemare to što su pričali političari koji, kao i uvijek, žele da ih satjeraju u torove, da bi njima lakše manipulisali. Treba da se potrude da tačno odgovore na važna pitanja iz kojih se vidi, u kojim uslovima žive, koliko su pismeni, koliko su zdravi, koliko je nezaposlenih... A na pitanja o vjeri, nacionalnosti i jeziku imaju pravo i da ne odgovore.
Zato, nemojte „izlazit' na popis“. Nijesu to izbori.
Bonus video:
