Desio nam se citat: ...“njihovo nestajanje nije samo njihov trošak“ (Plank), a mislilo se na neprijatelje, teorijski snažno opovrgnute, ideje o mikro-državi. Ovaj stav nekako jednostavno miriše na istrijebljenje neistomišljenika.
Liberalistički se, na ravni slučajne mentalne igre, mogu promišljati ekstremne ideje o rješavanju ekonomskih dilema o ograničenosti resursa za razvoj, kao npr. rješavanje rastuće veličine penzionog budžeta se može ostvariti “izostankom“ penzionera tipa “nema čovjeka, nema problema“.
Ovakav pristup reformističkim kapacitetima crnogorskog tržišta, koji je obilježio sve naše prethodne dvadesetogodišnje tranzicije, a model je tipične lokalne pizme, liči na jakobinsku politiku, politiku onih koji su se kao jedino i isključivo borili za prave stvari, pa su stoga zdušno koristili teror za opravdavanje svih ciljeva revolucije obilježene fizičkim skidanjem glava protivnicima.
Promišljanje razvojno ekonomskih i filozofskih ideja olako postane ideologija, koja dobija jasan prizvuk trovanja masa, posebno ako se markira lažnim, agresivnim, neodrživim elitizmom.
U ovom trenutku nametnuto limitirajuće “mase“ su studenti čiji roditelji pretjerano plaćaju za obrazovanje koje nema potku u naučno-istraživačkim potvrdama. Osim ako pravnički spornu, donjogoričku zgradu sagrađenu iz kredita čiji se višegodišnji grejs periodi upravo završavaju, kao i trčanje/letjenje/skakanje po/oko Lovćena u narandžastim majicama i kapicama ne treba prihvatiti u formi proklamovanog guru-eliksira.
Tekuće, najveća potvrda mladalačkog obrazovanja/uspjeha/podrške je dobijanje nagrade u režiji pomodnih, turbo proslava iz nacionalnog teatra. Zato, loše strukturirana ideologija prirodno prelazi u negaciju sebe same, pa je gorka eksplicitnost citiranog stava o nestajanju bezazlena, iako je “naučno“ trebalo da zvuči prijeteće.
Ipak, narandžasto identifikovanje indeksa zluradosti i zavisti (“indeks crnogorske pizme“) mogao bi da bude koristan prilog domaćim analitičkim pristupima razvojnih inicijativa, da nije neuspješna kontinuirana maska za dokazivanje prepoznatog pristupa poljanskih oranžista, u bilo kojoj prilici, u kreiranju i implementaciji mrežastih “projekata“ napadnog isključivanja svega/svakoga ko misli i radi drugačije.
Podsjetiti se treba: “Ideja o organizovanju studenata-poslijediplomaca je bila dočekana kao dobar akademsko-stručni start budućeg institucionalizovanja. Međutim, masovnost je odvela u poluprosječnost, a “mreža” se veoma lako rasplela, samoukinula jer je “slobodnim strijelcima” porukom: ”Ko jednom izađe iz mreže nikada se više neće vratiti, tj. biti prihvaćen jer će mu krila biti potkresana”, kreativni pristup bio poništen.“ (2002)
Akademskim poslenicima je zadatak da kritičku misao kreiraju prema sopstvenim idejama i stavovima, a ne uz naredbodavne aplauze prema floskulama iz obje agende, dokumenata prepunih uskličnika, upitnika i ostalih obilježja vrišteće neodržive argumentacije; dokumenata koji nisu dugoročno razvijali zajednicu nego ostvarili očekivane neoliberalne domete visoke socijalne isključenosti i nejednakosti.
Pedagog sebe potvrđuje ukoliko mu je student/ica opovrgao ključne teorijske i istraživačke postulate, a ne ukoliko isti postane zaposleni/a sa malim platama, primorani da setuju podatke kako se kaže, a ne kako istraživanje upućuje.
Profesor ostaje upamćen kao reformator ako je otišao sa zaostavštinom koja ne služi kao nametnuta osnova za uspostavljenje interesnog lobi-a za zarobljavanje javne administracije, uz događanja pojedinačnih časnih ličnih kratkoročnih uspjeha koji nemaju kapacitete da mijenjaju bespogovorno pravilo o tome da je pripadnost mreži važnija od odgovornosti prema javnom činjenju.
Očigledno je da ni naša ekonomija nije pobjegla od identitetskih pitanja, koja su usko vezana za ukupne razvojne potencijale zajednice. Sveukupni prosperitetni preokret se ostvaruje uz poštovanje i prihvatanje, a ne kroz sistemski voljnu potpunu isključenost drugosti, kritike, različitog razmišljanja.
Ona djeca zaslužuju više i bolje i trebalo bi da stiže vrijeme da filmove neprevaziđenog Živka Nikolića gledaju kao predivnu umjetničku fikciju, a ne kao uvriježenu svakodnevicu.
Bonus video:
