Zapadnjaci nikako ne mogu shvatiti da ovakva katastrofa nije ljude pretvorila u pljačkaše. Disciplina i poredak koji pokazuju ovi nesrećni ljudi ovdje izaziva čuđenje. Na zapadu se podrazumijeva – da prilika pravi lopova. U Japanu, pak, prodavci su spustili cijene, mnogi besplatno dijele pomoć.
Na Zapadu, stvar je jednostavna – svaka katastrofa (prirodna, politička, nacionalna, ekonomska) stvara nove i nove – pljačkaše, tajkune, tzv. “dobitnike tranzicije”. Novu klasu. Obično još suroviju i besramniju od one prethodne. Japan je, izgleda, dio neke druge priče. Možda to ima veze sa našim monoteizmom – koji je, u suštini, gola apoteoza moći, možda sa našom istorijom, možda... Ko zna zašto?
Sjajni holandski pisac Sejs Notebom napisao je priču “Japan” čiji je prevod objavljen u časopisu “Erazmo”, a što je bilo, zapravo specijalno izdanje legendarnog “Pisma”, kultnog časopisa za savremenu svjetsku književnost, koji su, još tamo negdje, sredinom osamdesetih, osmislili i pokrenuli Raša Livada i David Albahari.
Notebom je priču duhovito ispleo oko tradicionalnog nesporazuma na relaciji Japan – Zapadnjaci. Naime, lik, na samom početku priče je oduševljen Japanom, a, nakon izvjesnog vremena – postaje ogorčen. Zanimljivo je međutim da su njegovi razlozi, u oba slučaja, istovjetni, samo drugačije intonirani.
Čim je stigao kaže, otprilike – Oni su tako drugačiji, sa puno simpatije, da bi nakon dužeg boravka tu istu formulaciju izgovorio gotovo zgrožen. Kao da je, kada je riječ o Zapadnjacima, Japan predodređen za – nesporazume. Ili za ono što je “izgubljeno u prevodu”, kako se zvao zanimljiv film Sofije Kopole, koji je “zarobio” nešto od te zapadnjačke nelagode i konfuzije povodom Zemlje izlazećeg sunca.
Uzgred, “izgubljeno u prevodu” može nositi i grandiozne tragične impulse: neki ozbiljni autori tvrde da je atomska bomba 1945. bačena jer su prevodioci loše preveli japanski odgovor na ultimatum. Neka nijansa, koja je značila spremnost da se potpiše kapitulacija, bila je “izgubljena u prevodu”, pa je odgovor doživljen kao – odbijanje.
Možda je to tačno, ali, ja spadam u one koji vjeruju da je bomba bačena – jer je napravljena. Ljudska priroda je takva. Kako je to, jednom drugom prilikom i jednu drugu ratnu situaciju, objasnio Toni Bler – učinili smo to jer nam se moglo. Bomba je bačena – a Tadeuš Ruževič se pitao da li je moguća ljubavna poezija nakon Hirošime. Ipak, samo deceniju kasnije - Hirošima, ljubavi moja, kultni roman Margerit Diras.
Među brojnim sjajnim japanskim piscima favorit potpisnika ovih redova svakako je Jukio Mišima (Zlatni paviljon, Mornar koji je iznevjerio more). Pogledajte genijalni Šrederov film o ovom neodoljivom čudaku.
Crnogorske priče o Japanu vrte se oko nekoliko toposa: Crnogorci vole spomenuti jedini rat u svojoj istoriji koji zapravo nikada nije vođen. I dičnog junaka Leksa Sajičića koji je u dvoboju “posjekao” samuraja.
No, taj crnogorski fantomski rat, bio je samo anegdota u kontekstu rusko-japanskog rata 1904/1905. Ni Leksova vještina nije ništa promijenila – Japan je upravo pobjedom u tom ratu stupio na glavnu svjetsku scenu. I to nakon tri vijeka potpune izolacije, vremena koje je presudno oblikovalo japansku svijest.
Čak su i veći brodovi uništeni, ostavljeni su samo oni koji su mogli obavljati plovidbu između ostrva. Izolaciju će prekinuti Amerikanci, odnosno brodovi komandora Perija, sredinom XIX vijeka, i tada počinje novo poglavlje u japanskoj istoriji. A na toj svjetskoj sceni, u narednim godinama, Japan će demonstrirati možda i najsuroviji imperijalizam koji je viđen.
Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu Japan će postati najveće privredno čudo druge polovine XX vijeka. Recimo, japanska fabrika Jamaha pravila je motore za ratne avione, pa im je, nakon 1945. zabranjena osnovna djelatnost. Oni su prešli na – klavire, i postali jedan od cjenjenijih svjetskih proizvođača. Kasnije su počeli da proizvode i “mirnodopske” motore i automobile.
Specifičan je i zanimljiv i svijet japanske pop kulture - karaoke, manga stripovi, filmski žanrovi koji na nevjerovatan način miksuju tamošnju tradiciju i najvažnija (ili najbizarnija) iskustva Zapada. Uostalom, čitaoci Arta su, zahvaljujući Aleksandru Bečanoviću, vjerovatno publika sa najviše informacija o japanskoj kinematografiji, bar u ovom dijelu svijeta.
Naravno, tu je i famozno crnogorsko selo Japan. U ime toga sela, otišla je i pomoć slavnijem imenjaku.
Treba biti srećan što Crnogorci, onako surovi kad ratuju za tuđe interese, početkom prošlog vijeka, u selu takvoga imena nisu izvršili etničko čišćenje...
Bonus video:
