Uskrs je tu, a evo i Vaskrs je na pragu. U svijetu u kom živim Uskrs je praznik koji daje najviše slobodnih dana, ne može da omane, pošto većina zaposlenih i onih koji su socijalna klijentela dobro proračunaju kako da najracionalnije plasiraju ostatke godišnjeg odmora. Ispadne tako najmanje deset dana, a često i čitave dvije sedmice. Taman da se stigne dole do nas i proslavi Vaskrs.
U Danskoj kao da postoji neka vrsta klišea u proslavljanju Uskrsa. Sve počinje nekom vrstom upitanosti šta Uskrs znači danas, toliko vijekova i godina poslije Hristovog raspeća i uskrsnuća. Udarnim talk-programima prošetaju teolozi, antropolozi, istoričari religije, tradicionalisti raznih vrsta i predznaka, na jednoj strani, na drugoj, skeptici, i oni raznih vrsta i predznaka, od nekad buntovnih 68-osmaša, do mlađih korisnika društvenih mreža kojima su Facebook i Twitter jedini hram i božanstvo u kom se mole. Tu upadne i poneki vlasnik etničkog marketa, po pravilu musliman, koji učtivo hrišćanima, svojim sugrađanima, čestita Uskrs, i naravno, pozovu ih da ako su nešto zaboravili da kupe dođu u njegovu radnju koja je u te dane praznika otvorena još malo pa non-stop. Paralelno sa ovom duhovnom platformom ide i ona komercijalna, supermarketi sa svojim super ponudama nas toliko izbombarduju, htjeli ili ne, napune nam frižidere i police svim i svačim, janjećim butkama, ribljim filetima, salatama u širokom dijapazonu od svježih do talijanskih i ruskih u malim plastičnim pakovanjima koja će uskoro zagušiti planetu, o čokoladnim zečićima, porcelanskim ovčicama, kokicama i pilićima primjereno upakovanim da i ne govorim, maltene iskaču iz svake fioke. Sve traje tamo do Cvjetnice, kad je krajnje vrijeme da se koferi spakuju i krene za već odavno izabranu destinaciju. Sa TV-ekrana možete biti sigurni da će vas pozdravljati i čestitati vam Paaske, kako se Uskrs zove na danskom, vodeći polititičari, pripadnici finansijske i ostalih elita ove zemlje, potopljeni u bazene južnih destinacija. Od svega je najbolje što će u tim istim bazenima Gran Canarie, Dubaija ili Sharm el Sheikha biti okruženi običnim građanima ove zemlje.
Tako rade Danci. Ja opet imam svoj dnevni red, iako pripadam upravo kategoriji običnih građana ove zemlje. Mene najprije uhvati neka čežnja za prošlošću, sjetim se socijalističkih praznika, koji su, poput Prvog maja ili 29. novembra, bili zgodni za manipulativna spajanja i produžavanja.
I tad je bilo kritike i upitanosti šta znače i da li još znače ono što su značili prije, u vrijeme kad je klasna borba bila primarni cilj. A onda bi se sve rasprave stavljale na stand-by i palila bi se auta, neko bi hrlio na more, neko u planinu. Eto, tako sve počinje u mom slučaju. Nastavlja kakvom dobrom knjigom i isto tako dobrom, samo ovaj puta ne kupljenom, nego pravom domaćom tortom. Naravno, sve prekidaju i u prazan prostor ubacuju se reminiscencije na prošla vremena. Malo-malo pa sam u mislima u Hercegovini, u našoj seoskoj porodičnoj kući. Nema tamo nekih savremenih olakšica, nema tople vode u kuhinji, o mašini za pranje suđa se može samo sanjati. Ali ima plavog neba i mirisne jagnjetine sa ražnja, a što je najvažnije ima tošibin tranzistor sa kog se razlijeva šuškavi glas Gabi Novak i onih koji su došli poslije nje. Povremene vijesti su u drugom planu, nategnute i bez sadržaja. A onda se devedesetih prošlog vijeka desio obrat, konfiguracija slušanog se obrnula. Sjećam se posljednjeg praznika u našoj seoskoj kući. Prvi maj, jagnjetina sa ražnja, muzika sa tošibinog tranzistora, Gabi, Arsen i ostali morali su da se sklone pred poražavajućom stvarnošću i vijestima koje su najavljivale rat. Gabikina pjesma i refren ”Duga je duga noć”, prestali su biti nešto što je stvaralo intimni štimung, pretvorili su se u personifikaciju dugog ulaska u mrak - najavu istinskog pomračenja.
Ali, dosta o prošlosti, još malo pa ću početi da ličim na Sharlotte Rampling iz filma ”Noćni portir”, uostalom preživjela smo rat i sve što je išlo uz njega, pa je valjda red da se malo i radujem životu. Izašli smo iz mračnog tunela i uskršnji kliše sa svim svojim šarenim jajima, zečićima i kokicama, potvrda je tog života koji je još uvijek tu, svuda oko nas.
A i Vaskrs je još malo pa tu! U crkvi Svetog Đorđa u Kopenhagenu biće mnogo našeg svijeta, naravno onog koji nije otputovao. O politici na Balkanu se srećom više ne priča sa žestinom i prijašnjim žarom, što je svakako znak da svijet ulazi u neke mirnije vode. One, koje nagovještavaju da smo se podančili, dodaju neki posprdno. A mene što se tiče, podančili smo se sa one bolje strane, umirili strasti i violentnost našeg južnjačkog temperamenta. Šta se još može očekivati? Da se smješkamo iz bazena Gran Canarie i ostalih uskršnjih destinacija? Mi koji to ne upražnjavamo, možemo, naravno, da se radujemo što nam sinovi i kćeri šalju selfije sa koktelima nepoznatih vrsta pića i aromatičnih dodataka, potopljeni u te iste, sudeći prema fotkama, fantastične bazene. Nama ostaju naša jagnjetina u bijelom vinu i bijelom luku, plus limunu i ruzmarinu. Ostaje nam, ako to još upražnjavamo, i Gabi Novak i Arsen Dedić, kao i svi ostali iz te epohe, mali gutljaji Sokolovih i Prvijenčevih unučića rakije vilijamovke i jake crnogorske loze, kasno u noći na platou ispred crkve.
A nije možda loše ni pročitati kakvu knjigu. Za početak, čini mi se, odgovarajući je Slavoj Žižek jer nas uvijek uvodi u nova razmišljanja o starom, hrišćanstvo i Hrista obrće u sva ti velika pravca, pravoslavnom, katoličkom i na kraju protestantskom. Poslije se možemo uhvatiti i kakvog krimića, danski nisu loši, iako su preplavili tržište i još malo pa potisnuli svaki drugi literarni žanr.
Nadam se jedino da familija kojoj čestitam Uskrs ili Vaskrs, svejedno, neće nakon mog ”Sretan Uskrs i Hristos Voskrese” preći brže-bolje na politiku. Ostaviti me u uvjerenju da je politika kod nas dobila pravo da pomrači i zasjeni sve druge oblasti života i da ne egzistiramo drugačije osim kao političke životinje.
Da nekako ovu razglednicu iz Kopenhagena privedem kraju. Sretan Uskrs, još malo pa i Hristos Voskrese, bilo gdje da smo. Na Gran Canariji ili u Dubajiu, u našim krajevima, ili samo ovdje, u prohladnom, i čini mi se po dužini zime, od vila začaranom glavnom gradu Andersenove Danske.
P.S. Dok pišem ovu razglednicu uleti i ovo sa Rusima i ruskim diplomatama. Što se Danske tiče, njen ministar vanjskih poslova požurio je da saopšti javnosti još prije neki dan, dok praznici nisu ni počeli, da je dvoje ruskih diplomata dobilo status persona non grata i da će biti prognani iz zemlje. Valjda je sve proporcionalno broju stanovnika, jer ako SAD kao velika sila i brojčano mnogostruko veća nacija izgone 60 diplomata, ovdje je brzo sračunato da mala, pet i po milionska nacija može da izgna dvojicu i da uknjiži plus kod velikih saveznika. U međuvremenu, sve je mirno, Uskrs i Uskršnji raspust se nastavljaju. Još malo pa je sve po onoj otrcanoj i od upotrebe izlizanoj frazi: business as usual.
Bonus video:
