A nije moralo tako. Nije moralo tako samo da je bilo više ljudskog i stručnog sluha. Moglo je sve da prođe bez buke i bijesa, samo da se poštovao red poteza.
Nakon obnovljene nezavisnosti Crne Gore, koju smo jedva dočekali, parlament je trebalo samo da dotadašnji jezik preimenuje u crnogorski jezik, ali da se istovremeno formira stručno tijelo čiji bi zadatak bio da se postojeća jezička norma, umnogome prihvatljiva, modifikuje, koriguje ili unaprijedi zavisno od specifičnosti i osobenosti našeg političkog, kulturnog, etničkog i jezičkog bića, uz učešće i saradnju relevantnih crnogorskih lingvističkih stručnjaka i institucija. U traganju za konsensusom.
Na žalost, ništa od toga. Savjet je “propao”, nesporazumi dospjeli u javnost i crnogorski jezik je postao političko, a ne više lingvističko pitanje.
Potom je krenula neviđena žurba. Jedan ministar je, preko noći, formirao tročlanu grupu koja je, poput čarobnog štapića, uradila standardizaciju i kodifikaciju crnogorskog jezika, pravopis, rječnik i gramatiku, obogativši azbuku sa dva nova slova, sa dubletima, sa jotovanjem i nizom drugih “autohtonih” elemenata koji su crnogorski jezik digli na nivo osobenog identiteta Crne Gore.
U toku intenzivnog rada, došlo se i do zaključka da se i crnogorski književni i crnogorski narodni jezik ne razlikuju, što je bila sjajna mogućnost da se gramatika suzi na što manje pravila. Potom je drugi ministar svojim dekretom novi crnogorski jezik, kao pravi identitetski brend, a u skladu sa Ustavom i “prema potrebama” (?) uveo u škole, u institucije, u naš život.
Taman kad smo pomislili da je sve završeno i da je bar jedan identitet Crne Gore ustoličen kako dolikuje, otpočele su paljbe iz dva tabora u duhu već postojećih “dubleta”: dvije politike, dvije akademije, dvije crkve, dva jezika, dva instituta.
A nije moralo tako. Možda je prvo trebalo da se formira Institut za crnogorski jezik, a tek poslije da se rade standardizacija i ostali prateći dokumenti. Možda je moglo da se u međuvremenu objedine instituti i da se zajednički radi na “kompromisnom” jeziku, možda i da se organizuje više okruglih stolova, pa tek onda da se ozvaniči prava verzija.
Možda je moglo i da se pojam identiteta (od lat. identitas) tumači ne samo kao skup obilježja po kojima se razlikujemo od drugih, već i kao istovjetnost, podudarnost, sličnost. Ovako, stekao se utisak da je bježanje od identitetskih sličnosti bilo bjekstvo u samoizolaciju, u opsjednutost sobom, pri čemu se mišljenja drugih stavljaju u ravan protivnika Crne Gore, naročito ako se umjesto “sjekira” izgovori “śekira” ili obratno.
Nije moralo ovako. Možda nije trebalo žuriti, jer je crnogorski jezik formalno, već zaživio, ovakav ili onakav, on je tu, prisutan, bilo kad se napada ili kad se brani, tj. on je već službeni jezik i to nije sporno. Sporne su ovakve rasprave. Narod je zbog toga zbunjen, ali mu to nije prvi put, i čeka šta će reći život, jer zna da je jedino život mudar.
Ne, nije moralo ovako.
Bonus video:
