Nikako Crnogorci da shvate sve dimenzije sopstvene nove jezičke stvarnosti. Danas ime crnogorskoga jezika nije sporno. Otkuda onda svi ovi nesporazumi, otkuda problem koji očito izaziva ostrašćenost sagovornika. Stara istina je – najteži tip gubitnika je onaj koji ne zna čak ni kada je pobijedio.
Podsjetimo se geneze – borba za crnogorski jezik je bila borba za pravo na korišćenje sopstvenog imena jezika. Otkuda sad priča o nekom “novom” jeziku, koji treba utemeljiti, dati mu oblik? Ako se sada “traži” neki novi jezik, ako ga je, kao što vidimo, sada potrebno legitimisati, kojim smo jezikom do juče govorili?
Kozačka skupština, uvjeren sam, nije pravo mjesto za ozbiljna razmatranja bilo čega. Logika žanra je neumoljiva: na kozačkoj skupštini ne traže se optimalna rješenja za bilo što, tamo je sluh podešen za druge stvari – potragu za izdajnicima, recimo. Ili – objavu rata, ili – dizanje ustanka, uglavnom takve stvari. A, u takve stvari svakako ne spada jezička politika.
Zamislite ako postoji neko zainteresovan za Crnu Goru (iđe u svijetu) pa prati dešavanja u miloj nam domovini, zamislite kako mu mora neobično zvučati kada pročita da se na skupu o crnogorskom jeziku traži ukidanje Studijskog programa za crnogorski jezik. (Za čije je konstituisanje, uzgred, borba trajala nekoliko decenija.)
Ili, prije izvjesnog vremena, na jednoj drugoj kozačkoj skupštini – kada je jedan pisac tražio od ministra vojnog da ovaj zavede – vanredno stanje? Što je još ostalo – možda da neko od pisaca zatraži zabranu knjiga i čitanja...
I do sada su se čuli ozbiljni i razložni glasovi osporavanja. Recimo, jedan detalj o kojem niko ne misli (što je neobično, jer na Kozačkoj skupštini bio je popriličan broj pisaca) kako će pisci sada diferencirati pripovjedačke moduse – kako sada prikazati kroz jezik razliku u obrazovanju likova? Budući da je u ovom jeziku, trenutno, sve moguće i dozvoljeno – pa su, zaključak koji slijedi je neumoljiv – u ovoj državi svi jednako pismeni. Ta uravnilovka je opasnija nego što možete zamisliti.
Čak i da, zahvaljujući golemoj podršci vlasti, “prođe” ovaj nakaradni model jezika, to ne može opstati. Ako je u Hrvatskoj, gdje je logistika bila mnogo žešća i intelektualna podrška šira, ako je tamo “novogovor” iščilio nakon samo nekoliko godina, možete biti sigurni da će ovdje sličan eksperiment proći još gore.
A da ne govorimo o tome koliko je “pametno” u ovakvoj, podijeljenoj, Crnoj Gori ignorisati prirodni prostor razumljivosti i jasnoće. Lingvistička istina je neumoljiva: riječ je o jednom jeziku, koji nikada nije zadobio svima prihvatljivo jedno ime, pa je, stoga, logično da funkcionišu – četiri nacionalna imena. Jedan, a četvoroimeni.
Debakl ovog koncepta standardizacije – dešava se na svim nivoima. Ali, Kozake to i ne zanima. Kozacima je važno da se to njima sviđa. Ili, kako to ovih dana, u uzgrednoj privatnoj komunikaciji kaza jedan od uglednih starih pjesnika, akademika: Jezik će biti ono što mi kažemo. Tako misle Kozaci. To je ta čuvena suptilnost kozačka. Ili koźačka, kako se već kaže, ne znam. Njima je važno da je jezik autohton, naravno. Baskijski, kineski, staroegipatski i naravno, Džej. Odnosno – crnogorski.
A, opet, nije za potcjenjivanje nijedan drugi mogući način čitanja svih ovih stvari. Pomalo švejkovski, ali što da ne, u crnogorskom epskom panteonu nažalost nema Švejka, i čini mi se da je to najveći problem ovdašnje mitologije. Jedan Švejk bi spasonosno razrijedio nepodnošljivu koncentraciju ozbiljnosti koja je naporna dominanta crnogorske zbilje.
Neki dan, u ulazu, kaže mi ugledni komšo, stari vuk, na moje uljudno – “Kako ste” - “Nikako, komšo, ne pitaj”. OK, kad mi se već žali, pomislih, nema šanse da izbjegnem nastavak razgovora. Kad se čovjek požali, nema smisla ne upitati o čemu je riječ, i da se, možda nekako ne može pomoći, i slično – ostaci SFRJ vaspitanja.
Upitan za razlog muke, čovjek poče – “Jezik, komšo, jezik. Opet se zaigrala ta priča, i to me muči, praotireć”. Ne mogu da vjerujem da se čovjek toliko uznemirio, posebno jer sam mislio da je riječ o jednom od onih stamenih komšija, tzv. normalnih ljudi, koji se ne opterećuju lingvistikom, kojima je dovoljna kazna već i to što moraju govoriti, a kamoli još i da razmišlju o jeziku. Ona ogromna većina ljudi koja jezik doživljava slično kao i vrijeme – svjesna ga je, ali ne zna što je to. “A što vas to muči u cijeloj priči?”, moram da pitam.
“Kako što”, odbrusi komšo, pomalo začuđen mojom zbunjenošću. “Čim krenu te zapaljive i velike priče... sve je jasno: mora da će opet neko poskupljenje.”
Bonus video:
