U gradu usnulih tornjeva postoji neobičan koktel-kafe bar, smješten u nekadašnjoj crkvi Sv. Pavla, izgrađenoj u neo-grčkom stilu u XIX vijeku. Tragovi religijskog i dalje dominiraju enterijerom objekta koji od ’88. nosi ime čuvenog psihoanalitičara Freuda.
O intrigantnoj prošlosti ovog kultnog mjesta saznao sam od ugostitelja koji su zamijenili anglikanske sveštenike, i profesora i studenata koji, ispijajući kafe i koktele, mijenjaju one koji su do nedavno na istim klupama čitali Bibliju.
Maglovita skica kontrasta između politički demokratoidnog i društveno oboljelog sistema Crne Gore i sociopolitički zdravije Britanije i njenih susjeda na zapadu našeg kontinenta, lagano je dobijala sve preciznije obrise kristalno jasne slike suprotnosti.
Bilo da se radi o buđenju uz jutarnju kafu u ovom jedinstvenom univerzumu u kome se sunčeva svjetlost poigrava sa vitražem bivšeg molitvenog prostora, ili o večernjem užitku u koktel majstorijama, u „Freudu“ vam naviru misli o lažima i istini.
Oxford, kao središte akademske elite i stjecište međukulturne razmjene, predstavlja neograničeno otvoren ambijent u kome transformacija vjerskog centra u mikrokosmos „dekadentnog“ ponašanja nikome nije zasmetala – neoborivi dokaz otvorenosti i prilagodljivosti društva u kome se razlike poštuju i cijene.
Ne mogu ni da pojmim kakvu bi kletvu uputili rukovodstvu ovog grada razni vjerski velikodostojnici i njihovi fanatični sljedbenici, koji su preko noći iz kostima Titovih pionira i tvrdokornih komunista prešli u ksenofobične nacionaliste, te se potom premazali samo njima poznatim hrišćanskim ili islamskim bojama.
Dovoljno udaljen od Crne Gore, pokušavam objektivnije sagledati fenomen istinskog i lažnog u mojoj domovini. Kakve nam se bezočne laži serviraju vješto umotane u šaroliki paket istine?
Posljednja istraživanja ukazuju na nevjerovatan rast broja vjernika u Crnoj Gori. Kao mač sa dvije oštrice, religijska uvjerenja s jedne strane donose pozitivnu energiju i nadu za bolje sjutra, nudeći mjesto za utjehu i inspiraciju za širenje dobročinstva.
S druge strane, pri institucionalnoj zloupotrebi ona postaju smrtonosna sječiva. Mržnja, bijes, pozivi na osvetu i odbacivanje drugoga, time postaju dominantne konture vjerskog prostora. Plašim se da nas većina onih koji navodno propovijedaju božansku ljubav i pomirenje i koji nastoje spriječiti „pad Crne Gore u evropsku jamu“, u stvari (ne)svjesno lažu.
Tužno je živjeti u društvu u kome se pojedini čude protivljenju dubrovačkih vlasti da g. Radović boravi u tom gradu, istovremeno ne zahtijevajući od hercegnovskih čelnika da iskažu najoštriju osudu ataka na fizičku bezbjednost i dostojanstvo dvoje hrabrih stanovnika ovog grada, g. Pejovića i g-đe Dabižinović.
Zašto novi premijer ne reaguje na iritantnu pasivnost g. Dinoše koji se ne oglašava povodom degutantnih prijetnji novinarima i borcima za ljudska prava? Treba li ga podsjetiti da je to njegov resor?
Koristeći se metaforom slovenačkog filozofa Žižeka, pitam se da li stvaranje demokratije u Crnoj Gori liči na pokušaj spremanja omleta sa Kinder jajima? Da li je sve ono što smo izgradili u posljednjih 20 godina i što težimo sazidati u budućnosti slično čokoladnom proizvodu čije šareno pakovanje i igračka nadomještaju unutrašnju prazninu?
Da li smo svjedoci istinskog demokratskog preobražaja ili se radi o fatamorgani kao posljedici grozničave tranzicije? Vlast godinama poručuje da će usvojiti sve zakone radi ispunjenja EU obaveza, a NVO sektor konstantno apeluje na Vladu da se više angažuje u prevazilaženju prepreka na putu ka briselskim pregovorima. I tako svi redom govore o nametnutim pravilima i zahtjevima EU, ne usuđujući se da građanima objasne šta zaista znače termini poput EU integracija i evropeizacije.
Rijetki su oni koji glasno i jasno crnogorskim građanima govore istinu – puna demokratizacija naše države i njeno čišćenje od korupcije, kriminala, siromaštva, diskriminacije, zastrašivanja i drugih otrovnih pojava koje su napale ovo podneblje, neophodni su zbog nas!
Ne treba da brzopleto uđemo u EU, pa da, kao Bugari i Rumuni, Briselu priredimo Kinder Surprise – u lijepom omotu Montenegro divlje ljepote sa odličnim zakonima na papiru i funkcionerima koji sviraju prijatne note za briselske uši, u suštini se nalazi jedno veliko ništa – prazna i lažna demokratija. Ili pak da (p)ostanemo teatar tragikomike poput Berlusconijeve Italije.
Potreban nam je složeni proces evolucije ka korjenitim promjenama, te postepeno sazrijevanje društva koje će zahtijevati odgovornost i transparentnost u radu Vlade i lokalnih samouprava. Ali, sva ova priča o EU i demokratiji je, nažalost, terra incognita za većinski dio kako državne tako i NVO elite.
Osvrtom na početak kolumne, shvatam da se osjećam istinski bliže hrišćanskim vrijednostima u „Freudu“ nego na crkvenim svečanostima gdje tzv. božiji poslanici pozivaju na obračune sa neistomišljenicima. Spokojniji sam što neću prisustvovati popisu u Crnoj Gori, jer nam ni „ovi“ ni „oni“ ne govore istinu kada kažu da se trude da predstojeći cenzus bude statističko a ne političko pitanje.
Čini mi se da nam zajednička mašinerija vlasti i opozicije nastoji isprati mozak i samljeti ono malo trezvenosti što nam je ostalo. Kada prestanu da nas pitaju ko smo i što smo, kada shvate da se demokratski omlet ne pravi od Kinder jaje ministara, poslanika i zakona, tek tada ćemo uočiti istinu.
Evidentno je da sve ne funkcioniše glatko ni u utemeljenim demokratijama EU, ali njihovi lideri, svjesni neuspjele promocije multikulturalizma, barem rade na iznalaženju alternativnih rješenja. U crnogorskom škripećem sistemu, zahrđali zupčanici još uvijek čekaju na frešku zamjenu.
Na kraju, ako bih se ipak morao izjasniti o etničkoj, religijskoj i lingvističkoj pripadnosti, da li bi ikome, s ove ili one strane, odgovaralo sljedeće: Evropljanin, demokrata, jugoslovenski jezik? Vjerovatno ne – uputili bi me na povratak sa „posrnulog puta“ i rekli mi da ne znam ko sam, pa bi me oni naučili. Koji oni? Bilo koji, ionako me lažu.
Bonus video:
