Pitanje Do you speak English postaje sve više i više neumjesno. Zašto? Zato što se jednostavno podrazumijeva da ga govorite, posebno ako ste obrazovana osoba. Teško da danas u Evropi možete naći osobe koje ne govore engleski jezik, a imaju univerzitetsku diplomu. S razlogom.
Jer, osnovna pretpostavka za jednog savremenog Evropljanina jeste da ne možete završiti univerzitet a da ne govorite engleski. Odmah se postavlja sumnja u kvalitet vašeg obrazovanja. Slično je i sa korišćenjem kompjutera i Interneta. A internet ne možete koristiti ako ne znate engleski.
Pođite na bilo koji događaj u Evropi - konferenciju, seminar, sajam... Niko vas neće pitati govorite li engleski. Obratiće vam se na engleskom i iznenadiće se ako ne razumijete.
Poželjno je da govorite i neki drugi jezik, npr. francuski, njemački, ruski, španski, italijanski, ali engleski, naravno, morate da govorite. Nije ni čudo da se danas sreće kovanica Globish, zbog rasprostranjenosti engleskog, ali i zbog toga što on danas ima jako puno varijanti širom svijeta.
U okviru našeg obrazovnog sistema uloženo je puno napora da se osavremeni nastava stranih jezika. Kad je u pitanju engleski, reforma je napravljenja mnogo prije nego što su započele reforme u drugim obrazovnim oblastima.
Bilo je to još 1997. godine kada su uvedeni novi britanski udžbenici, praćeni uputstvima za nastavnike, kasetama, a kasnije i CD-ima. Normalno, očekivao se napredak u znanju učenika.
U međuvremenu su udžbenici mijenjani, uvođeni novi i savremeniji. Sve više učenika imalo je pristup Internetu. Sve više su bivali izlagani engleskom jeziku preko muzike, televizije, filma... A znanje engleskog je, vjerovali ili ne, sve gore i gore.
Kad crnogorski učenici dođu na univerzitet, njihovo znanje, u velikom broju slučajeva nije veće od onoga koje se traži za prvi razred gimnazije. Drugim riječima, učenici kao da su preskočili srednju školu.
Onda shvatite da tu postoji neka nelogičnost. Sprovode se reforme, uvode se novi udžbenici, nastavnici prolaze obuku, engleski nas okružuje na svakom koraku, a znanje engleskog je na zabrinjavajućem nivou. Što se dešava? Gdje su uzroci?
Da li to ima veze sa stavom učenika koji otrpilike glasi: engleski se ne uči kod kuće, samo ideš na časove. Tu se postavlja pitanje da li onda nastavnici uopšte daju domaće zadatke ili ih učenici ne rade.
Znamo i da nastavnici nisu previše finansijski motivisani za rad. Niske plate sigurno imaju veze s tim, ali tu je i preveliki broj učenika u odjeljenjima, što je dodatno opterećenje za rad. Jezik se sigurno ne može kvlitetno učiti u odjeljenjima sa preko 30 učenika.
Poseban problem, međutim, predstavlja činjenica da na studij engleskog jezika, ali i drugih jezika, ide vrlo malo najboljih učenika srednje škole. Na taj način, na jezičkim studijskim programima dobijamo sve slabije učenike, a rezultat toga je često vrlo problematičan engleski jezik kod studenata koji završavaju fakultet.
Ali ko kaže da moraju da završe fakultet? Da li studijski programi treba da se prilagođavaju studentima ili studenti treba da zadovolje određene zahtjeve da bi stekli diplomu? Izgleda da je ovo prvo (loša) praksa, a ovo drugo potreba.
Zabrinjavajuće je i to što na nekim drugim fakultetima, poput nekih smjerova na Fakultetu političkih nauka, imamo studente koji ne samo bolje govore engleski od profesora engleskog, nego i studente koji bi profesorima engleskog mogli i predavati engleski. Ovo ne govorim napamet, već iz sopstvenog iskustva. Tako generacije uče od profesora kojima engleski baš i nije najbolja strana.
Na žalost, često učenici prepoznaju greške kod svojih profesora. Nema logike, ali je tako. U tom slučaju treba da se zabrinu svi koji predaju budućim profesorima. Naravno, ne leži odgovornost samo na njima. Obrazovni sistem bi morao da omogući profesorima jezika da jedan dio studija provedu u zemlji čiji jezik predaju. Problem je što veliki broj profesora stranih jezika nije nikada otišao u određenu zemlju ni turistički, a kamoli da uči jezik.
U savremenim uslovima, učenje jezika u školi je samo jedan oblik učenja. Ogromna izloženost engleskom jeziku kroz medije i Internet trebalo bi da dovede do mnogo većeg nivoa znanja. Da ne govorimo koliko roditelji ulažu novca za kurseve stranih jezika koje pohađaju njihova djeca.
A za jednog prosječnog građanina Crne Gore kao da je viša matematika preskočiti srednji kurs. O čemu se tu radi?
U suštini, nije toliko ni bitno gdje je neko naučio jezik, u školi, na kursu, putem Interneta, bitno je da se on služi njime. Na Univerzitetu Crne Gore na prvoj godini imamo najviše 10 odsto studenata čiji je jezik na onom nivou koji se podrazumijeva nakon završetka srednje škole. Ostali dobrano zaostaju.
Teško je reći zašto je to tako. Bilo bi poželjno da prosvjetne vlasti obave neko istražvanje kako bi se jasno identifikikovao problem, a zatim potražila rješenja. Moguće je i da će nova, eksterna matura biti dobra podloga za jedno takvo istraživanje.
U suštini, mnogo kockica treba složiti u mozaik da bi se promijenile stvari. Ako imamo na umu aspiraciju Crne Gore da postane dio EU, kao i njenu ambiciju da razvija turizam, da bude društvo znanja, da bude uključena u savremene tokove, onda strane jezike ne smijemo više posmatrati kao samo još jedan školski predmet.
Država je ta koja učenje stranih jezika treba da uzdigne na nivo nacionalnih prioriteta. Skandinavske zemlje dale su toliki značaj engleskom jeziku da su ga izjednačile sa maternjim. Da li smo spremni da učimo na pozitivnim primjerima drugih?
Bez obzira što će neko studirati ili raditi u životu, to neće moći da radi bez znanja stranih jezika, prvenstveno engleskog, ali i drugih jezika, naročito francuskog, njemačkog, ruskog, španskog i italijanskog.
Neće mu biti omogućeno ni da studira na strani, niti da radi van zemlje, jer, bez obzira na kvalitet, ta osoba će imati veliki i nepremostivi hendikep, dovoljno veliki da ga zaustavi na svakom koraku, a to je nepoznavanje stranih jezika.
Možda će neko pomisliti da je dovoljno znati engleski. Nije. Potrebno je znati, i to jako dobro, bar još jedan jezik, a po mogućnosti i dva. Takva je politika Savjeta Evrope prema izučavanju stranih jezika, a ljudi koji su to kreirali znali su zašto to rade. Zato bi engleski jezik trebalo uvesti kao predmet još od prvog razreda osnovne škole, a drugi strani jezik od četvrtog razreda i oba jezika učiti do kraja srednje škole.
Poželjno bi bilo i da se negdje u hodu, možda već od sedmog razreda uvede i treći jezik. Ministarstvo prosvjete je institucija koja treba da rješava ove stvari, vodeći računa o stvarnim potrebama i ciljevima obrazovanja.
Ne treba zaboraviti da nam u Evropu nema puta bez jezika. Pred tom preprekom pada svaki trud i svi planovi, i države i pojedinca. Nije uopšte bitno što želite, što vam se sviđa, radi se o potrebi. U Evropu možete samo sa znanjem jezika, bez njih vam Evropa neće značiti ništa. Ako ne želite da učite strane jezike, vaš radijus je, u najboljem slučaju, grad u kome živite. Pa se vi viđite...
Bonus video:
