Jedna od najoubičajenijih zabluda o uzrocima terorizma je ideja da teroristi moraju biti „ludi” da bi se ponašali kao što se ponašaju. Ta ideja je pogrešna koliko i utješna.
Konzervativci u Sjedinjenim Državama, na primjer, često negoduju zbog „ludila” islamskih terorista i na pokušaje da se terorizam shvati gledaju kao na popuštanje ili podivljali liberalizam.
Naročito nakon 11. septembra 2001, mnogi desničari su pogrešno shvatili pokušaj da se razumiju ili objasne akcije terorista kao nastojanje da im se progleda kroz prste.
Mada smo i ranije imali takvu situaciju. Nakon II svjetskog rata, mit „pobješnjelih nacista” vršio je snažan pritisak na maštu naroda: naravno da su samo bolesne ličnosti u stanju da počine nešto kao što je holokaust.
Ali, društveno-naučna istraživanja 1940-ih i 1950-ih, uključujići intervjue sa preživjelim nacističkim liderima, pokazala su da člnovi njemačke vladajuće hijerarhije ne samo da su bili zdravi, nego i veoma inteligentni.
Štaviše, do početka 1960-ih, socijalni psiholog Stenli Milgram je pokazao da su obični Amerikanci spremni da idu nevjerovatno daleko u pokoravanju zlom autoritetu. Poznat je njegov eksperiment u kojem je naveo ljude iz raznih društvenih slojeva i zanimanja da daju sve jače eletkrošokove bespomoćnim žrtvama (igra ih glumac) koje sjede u susjednoj prostoriji, a njegova otkrića se od tada ponavljaju širom svijeta.
To je bio neprijatan zaključak. Kada se suoče sa jezivošću onoga što su nacisti učinili, većini ljudi je psihološki lakše da o onome što se dogodilo razmišljaju kao o ponašanju mentalno poremećenih osoba, ili kao o rezultatu neke vrste kolektivnog pomračenja uma.
Međutim, nije li ogroman broj Njemaca iznenada izgubio razum preko noći ili, da se možda nisu našli u situaciji u kojoj bi većina nas jednostavno uradila ono što nam se kaže?
Sličan otpor neprijatnim zaključcima – i slično razumljiv sa psihološkog gledišta – uobličava stav o teroristima. Naša automatska reakcija, često pojačana zapadnim filozofskim tradicijama i uproštenom političkom retorikom, jeste da zlodjela moraju biti proizvod fundamentalno zlih ili bolesnih pojedinaca.
Kao što je bio slučaj sa nacistima, studija modernog terorizma počela je od startne pozicije da sklonost – u literaturi poznata kao „teroristička ličnost” – karakteriše većinu ili sve teroriste.
Tokom 1970-ih i 1980-ih, vlasti Zapadne Njemačke su dozvoljavale psiholozima i psihijatrima da razgovaraju da osumnjičenim teroristima koji su bili u zatvoru ili su čekali suđenje, uključujući članove Frakcije Crvene armije.
Brigada eksperata je posjetila zatvore u potrazi za dokazima koji će opravdati njihove omiljene teorije o psihologiji terorista. Teroristi su egoistični narcisi, otkrili su neki nakon što su razgovori obavljeni.
Drugi su tvrdili da su svi teroristi žrtve kliničke paranoje ili neke druge psihoze. Neki su čak tvrdili, donekle bizarno, da su teroristi izgubili roditelja u djetinjstvu i da su njihova djela rezultat agresije koja potiče od njihove frustriranosti životom.
Za sva ova gledišta karakteristično je vjerovanje da postoji nešto fundamentalno disfunkcionalno u vezi sa „ličnošću terorista,” nešto uvrnuto i neobično što „njih” razdvaja od „nas”. Ništa za to što su različiti istraživači otkrili različite karakteristike te ličnosti i došli do fundamentalno različitih zaključaka o njoj.
Od tada, socijalna nauka je godinama jačala sumnju da svi teroristi imaju takve suštinske crte ličnosti. Takođe se sve više prihvata stav da društevni uslovi kojima su teroristi izloženi igraju značajnu ulogu.
Ono što znamo o mentalnom sklopu terorista govori nam da uglavnom nisu poremećeni ili ludi, već da su usvojili različiti skup vjerovanja i bili izloženi društevim uslovima veoma različitim od naših.
Jednostavno rečeno, uzroci terora su uglavnom situacioni a situacije se razlikuju kao i sama djela (pripadnici IRA-e, na primjer, očigledno nisu bili izloženi istim uslovima kao pripadnici Al Kaide).
Mora se priznati, naravno, da je naš pristup teroristima iz stvarnog života ograničen, i mi i dalje imamo puno toga da učimo o vrstama sredina koje podstiču terorističko ponašanje. Moguće da je naše poznavanje faktora koji su doveli do bombaških napada u Londonu u julu 2005. i dalje daleko manje impresivno od našeg neznanja.
Veliki doprinos socijalne nauke razumijevanju ljudskog zla je otkrivanje neprijatnih istina. Kada pribjegnemo psihološki utješnim ali pogrešnim teorijama o terorizmu, mi blokiramo sopstveno razumijevanje političkog nasilja generalno – tako slabeći našu sposobnost da ga spriječimo ili umanjimo.
Copyright: Project Syndicate 2011.
Bonus video:
