Cugcvang! Neprevodiva njemačka riječ (zugzwang) u šahu označava niz iznuđenih poteza koje igrač mora da napravi, iako je očito da to vodi porazu. Teorijska novost na crnogorskoj političkoj tabli je što se u ovakvoj situaciji obično nalaze obje strane, a u izgledu je samo pat pozicija cijelog društva.
Asocijacija na beskrajno ponavljanje poteza sa svakom novom rundom, neizbježna je i tri sedmice pred izbor budućeg crnogorskog predsjednika. Neprikosnoveni lider DPS-a Milo Đukanović, sa 56 godina života, od kojih je polovinu vladao Crnom Gorom, tek 25 dana uoči glasanja, objavio je kandidaturu i najavio da će sve oposliti u prvom krugu, 15. aprila. Ako mu uspije, a sila kojom raspolaže ide tome u prilog, ozbiljno će ugroziti rekord Roberta Mugabea koga se nacija ratosiljala tek poslije 37 godina. Plus, imao bi pravo na još jedan mandat. One kojima ne izgleda daleko 1989. godina, kada je Đukanović na talasu Miloševićevog puča postao premijer, AFP je podsjetila: predsjednik Francuske bio je Miteran, britanski premijer Džon Mejdžor, njemački kancelar Helmut Kol, a SSSR je još postojao.
Iz Đukanovićevog okruženja se nezvanično mogu čuti dvije verzije. Prema prvoj, oduvijek je on bio jedini, ali je htio da se opozicija dobro izduva, međusobno posvađa i izađe sa nekim iznuđenim rješenjem, za koga niko neće uložiti maksimalan napor i energiju. Drugi scenario je da je želio da provjeri stepen lojalnosti u partiji, posmatrajući kako se ponašaju potencijalni kandidati. Osim naknadne pameti, malo je tu što vjerovatno za političku scenu na kojoj se kombinacije sa više od dva poteza jednostavno ne igraju.
Činjenice, međutim, govore da je i ovaj treći povratak na državne funkcije bio iznuđen okolnostima u kojima Đukanović ne može samo sa partijske funkcije u potpunosti da upravlja procesima i kontroliše moguću štetu po njega, porodicu i prijatelje. Prvi put se povukao poslije referenduma o nezavisnosti, a vratio na mjesto premijera kada mu je bio neophodan imunitet zbog optužbi za šverc cigareta. Premijersku funkciju drugi put je prepustio Igoru Lukšiću, a uzeo je kada su Vašington, Berlin i Brisel ozbiljno zaigrali na nasljednika. Iako je kao formalni razlog za pauze, pored umora, navodio želju da se posveti biznisu, kao menadžer se nije proslavio, a jedino mu od ruke idu poslovi oslonjeni na upotrebu državnog aparata.
I ovoga puta, prije nego što će postati serijski povratnik, Đukanović je govorio o drugačijoj ličnoj orijentaciji, i o spoznaji da bi trebalo jačati institucije umjesto oslanjanja na autoritet ličnosti. Isticao je kako želi da se više bavi partijom, ali je ostavljao otvorena vrata i za druga rješenja. Od trenutka kada se posvetio partiji, međutim, DPS je izgubio vlast u Budvi, Kotoru i Herceg Novom, a nije uspio da je povrati u Beranama. Na Cetinju je, da bi održao vlast, morao da prihvati ponižavajuće uslove koalicionog partnera Socijademokrata Crne Gore. Dok im nije ustupio mjesto direktora bolnice, dogovora nije bilo.
O entropiji koja zahvata partiju svjedoči i nekoliko primjera neposlušnosti. Barska organizacija se usprotivila prodaji dijela Luke Bar po niskoj cijeni, uprkos zahtjevu Đukanovića. Gradonačelnica Tivta odbija da potpiše odluku o opraštanju milionske vrijednosti komunalija vlasniku ekskluzivnog naselja Porto Montenegro, tražeći da prije toga Specijalno državno tužilaštvo potvrdi da neće biti gonjena. Na robiji su dva bivša gradonačelnika Budve, osuđen je nekadašnji prvi čovjek Bara, a presudu čeka nekadašnji predsjednik beranske opštine. Zbog milionske štete prilikom prodaje gradskog zemljišta na sud će morati i bivši podgorički gradonačelnik Miomir Mugoša. Kada se sa fingiranja borbe protiv korupcije, pod pritiskom EU, krene čak i od kraja tanjega, direktive sa vrha više nijesu dovoljne za rizik. Na signal da više nije “Milo - britva”, dio opozicije (URA) počeo je da ga naziva političkom mumijom, a ostali prevaziđenim političarem, kako je on, uoči razlaza, častio Slobodana Miloševića. Dovoljno da se takne ego.
Da su u igri samo predsjednički izbori, možda bi i Đukanović donosio drugačije odluke. Već 20. maja u Plužinama i sedam dana kasnije u još deset opština, uključujući i Podgoricu, biće održani lokalni izbori. Parlamentarni izbori 2016. pokazali su da mu nedostaje oko 8.000 glasova da zadrži vlast u glavnom gradu. Poraz na predsjedničkim izborima bi zato mogao da izazove lavinu drugih. Iako bi mu povratak na premijersko mjesto, kao i ranije, dao mnogo više operativnih mogućnosti, tu zamisao u startu je prošle godine pokopao sadašnji predsjednik Vlade i Đukanovićev zamjenik u partiji, Duško Marković. On je brže-bolje saopštio kako želi da sprovede ekonomski program sanacije dogovoren sa MMF-om i Svjetskom bankom. Istraživanja javnog mnjenja potom su okrenuta prema univerzitetskoj profesorici Milici Pejanović, nekadašnjoj predsjednici partije, ambasadorki i ministarki odbrane i još nekima iz partijskog vrha, ali svaka simulacija davala je neizvjestan ishod. Završno pipanje pulsa birača dalo je u brojkama ono što je ekspert za Balkan Florian Biber sažeo u dvije rečenice: “Vladajuća partija i njen model vladavine, baziran na klijentelizmu i državnoj kontroli, zavise od jedne osobe koja sistem drži pod kontrolom – od Mila Đukanovića. Stoga, nema puno prostora za opciju njegovog penzionisanja.”
Odmah po Đukanovićevoj kandidaturi, upriličeno je potpisivanje sporazuma o razumijevanju sa kineskom firmom CRBC o nastavku gradnje autoputa, mada je jasno da je novo zaduživanje zabranjeno, a privatno-javno partnerstvo nerealno. Za tri sedmice kampanje Đukanović vjerovatno neće potencirati ekonomske uspjehe, jer ih i nema. Rezultat vlasti je strogi nadzor međunarodnih finansijskih institucija, povećanje PDV-a, najava otpuštanja u javnom sektoru i stezanje kaiša, kao i procjena EBRD da ovim tempom ni Crna Gora za 60 godina neće dostići evropski prosjek.
Ključna riječ koju će koristiti u kampanji biće - stabilnost. Zato lideru DPS-a, umjesto Bibera, više prija Januš Bugajski koji upozorava na opasnost od Kremlja. “Ne može se odbaciti mogućnost nasilnih provokacija, da se diskredituje aktuelna vlast i potkopa kandidat DPS-a”, rekao je za Pobjedu američki analitičar, koga Al Džazira pominje čak i kao kandidata za budućeg američkog povjerenika za Balkan.
Uz ocjenu da je mogla biti narušena krhka stabilnost i zamagljena evropska perspektiva, Đukanović kaže da je DPS imao u vidu domaći i širi politički kontekst. Upravo je on pola godine ranije, kada su se strane diplomate povjeravale aktivistima NVO kako sugerišu vlastima da se Đukanović ne kandiduje, napao briselsku politiku da se ponaša kao mlada nevjesta i poručio da DPS neće prinositi žrtve Briselu. To je pokrenulo lavinu epigona bliskih vlasti koji su razrađivali temu “u EU, ali ne u ovakvu”.
Izvjesno je da će adut u kampanji biti i “državni udar” započet na dan parlamentarnih izbora u oktobru 2016. a nastavljen suđenjem, kome se ne vidi kraj. Iz tih izbora Đukanović je naučio važniju lekciju. Prije Demokratskog fronta niko iz opozicije nije potrošio milionske sume za kampanju, moćne agencije i logistiku. Cilj nije postignut, ali je rezultat bio bolji nego ranije. Sa više novca moglo bi i više. Zato je tu ideju vlast nastojala da izbije zastrašivanjem. Odmah poslije prvog kruga predsjedničkih izbora, u sudnicu će morati i jedan od lidera Fronta Nebojša Medojević, optužen da je organizovao grupu za pranje novca, jer su neki aktivisti uhapšeni sa svežnjevima dolara.
Biće, očigledno, mnogo krupnih riječi. Đukanović je i ove, kao i sve prethodne izbore, ocijenio sudbonosnim. Oni će, najavio je, biti plebiscit o strateškim pitanjima. Širenje straha da će svako drugi, ako pobijedi, poništiti nezavisnost, priznanje Kosova, ulazak u NATO, može dati i privremene rezultate. Ali, pobjeda lidera DPS-a neće objektivno riješiti ključna pitanja Crne Gore. Jer, osnovni problem je u njemu. Na bilo kojoj funkciji on će nastaviti da oštro dijeli društvo, a klijentelizam i korupcija biće poluge održanja vlasti i zloupotrebe javnih resursa.
Drugačije ne umije.
(NIN)
Bonus video:
