Od vjetra koji duva iz kabineta novog premijera jedino zebu oni koji su se u zavjetrini mržnje i sile koju je isijavo Lukšićev prethodnik osjećali prijatno i sigurno.
Da ne bi bilo zabune – ne čini aktuelni premijer ništa epohalno i viteško, već samo pokazuje zrno normalnosti i pristojnosti što se kod modernih političara podrazumijeva a ne slavi. Sve to opet govori šta smo prošli.
To jest na šta smo navikli. U tom prohujalom vremenu straha i terora, jedino su se prijatno osjećali oni koji su u njemu profitirali. Mogli su lako da sakriju svoje neznanje i pohlepu, pokrivajući je besprekornom poslušnošću i harangom.
Nije svoje neistomišljenike morao da šikanira sam(o) premijer – dovoljno je bilo da namigne, na koktelu da se kucne čašicom, prišapne, ili da saopšti misao o frustriranim i neostvarenim, pa da lavina krene.
Neću pominjati druge, treba se prisjetiti samo njegovih medija. Šta su sve radili, izmišljali, sakrivali, falsifikovali, kako bi ili ućutkali ili ugasili „Vijesti“ .
I nijesu to radili samo da bi razveselili i obodrili svoga šefa, već i da bi relaksirali sopstvenu poziciju. Bez konkurencije oni su jednostavno najbolji! Ubijedili su gazdu-primusa da će crnogorski medijski prostor biti mnogo kvalitetniji bez naših novina i TV.
Ta šaka korumpiranih neznalica i poltrona je pokušala i gotovo uspjela da crnogorsku medijsku scenu vrati u '97. Kada se isti ovaj premijer javno žalio kako je Crna Gora okupirana srpskim medijima i kako se Vlada trese kada nešto objave Politika ili RTS.
Dvije godine neznalice su veličale njegovu odluku da se našoj TV ne da frekvencija. Ubijedili su ga da je to u nacionalnom interesu da bi na kraju doveli do toga da je RTS gledaniji u deželi nego RTCG ili Canetova televizija.
Hvalili su premijera za progon našeg dnevnika da bi na zgarištu spaljenih „Vijesti“ nikao „Glas Čepuraka“. I da bi nakon toga, za par mjeseci, beogradska štampa opet pokorila ovdašnji medijski prostor. Jer ko bi čitao „politikin zabavnik“?!
Ali, srećom, ode Ivo. Prije nego je zapalio crnogorsku kuću. Međutim, vrijeme i vrijednosti koje je on ostavio trajaće još dugo. I trebaće godine da se sanira stanje i započne normalan život. Zato prvi Lukšićevi potezi djeluju tako neobično, čak nestvarno. Pruža ruku NVO sektoru, nezavisnim medijima, opoziciji.
Čak sam kaže – kritikujte nas, to je vaš posao. Neznalice su u čudu. Kako da kritikujemo Vladu i premijera. Nije im lako. Ironija je da njima sadašnja situacija izgleda nenormalno kao što je nama ona Lukšićevog prethodnika.
Kao kada sužanj izađe iz najdublje tamnice nakon godina odležanog ropstva, tako se i mi iznova privikavamo na svjetlo normalnosti i koje makar u tračcima isijava iz kabineta novog premijera.
Ne treba, međutim, biti pretjerani optimista. Prvi Lukšićevi potezi mogu da obećaju, ali i da zavaraju. Ključno pitanje ostaje, kako će novu politiku koju je najavio uspjeti da realizuje sa istim ljudima sa kojima je njegov prethodnik kreirao sasvim drugačiju stvarnost i ambijent.
Ako se ništa ne mijenja u vođstvima državnih medija koji su bili udarna pesnica minulog premijera, ako ostaje isti direktor policije, ako se ne dira u sudije i tužioce koji su procesuirali NVO aktiviste i novinare, kako je onda moguće započeti gradnju drugačije Crne Gore.
Da li oni koji su hajkali, prijetili, proganjali, psovali sve koji nijesu po volji šefa i gospodara, dakle, opoziciju, NVO i slobodne medije – da li sa njima istima novi premijer može realizovati obećano. Valjda je toliko zreo da ne misli, poput svog prethodnika, prodati rog za svijeću.
Dešavanja iz Hrvatske mu dovoljno govore da više nema foliranja. Koleginica mu Kosor pohapsi pola Vlade i establišmenta a Brisel kaže, na dobrom ste putu, ali nije još dovoljno.
Sada se kao datum ulaska Hrvatske u EU pominje čak 2014! Lukšić ne bi trebalo da slijedi Bivšeg (premijera) ili Sadašnjeg (ministra vanjskih poslova) koji bi mu rado savjetovali da digne ruke od Evrope. Šta će nam oni takvi, rekao bi pomenuti dvojac.
Neće biti potrebno mnogo vremena da se vidi kojim putem ide novi premijer. Da li je,dakle, sposoban i moćan da se izbori sa svim preprekama koje će mu podmetati prvaci stare, prevaziđene politike.
Jedno je sigurno – nama ne može prodati staro za novo . Teško je povjerovati da su pomenuti kadrovi njegov izbor a ne diktat svemoćne Partije i njenog šefa, ali to Lukšića ne abolira u slučaju neuspjeha misije koje se prihvatio.
Dakle, o njegovoj se koži radi. Bilo da se pokaže da je on nemoćan da mijenja ovo društvo ili možda i nevoljan, da je za šminku a ne temeljnu rekonstrukciju – gore po njega.
U tom slučaju Lukšićeva partija (da ne pominjem SDP, Ranko bi to jedva dočekao) zahvalila bi mu se na uslugama i ponovo zazvala starog premijera da nas vadi iz ćorsokaka. Zar taj film nijesmo vidjeli sa Šturanovićem!?
Ipak, nadati se da ovog puta međunarodna zajednica od koje zavisi mnogo toga, više nego od Glavnih odbora DPS-a i SDP-a, neće pustiti da se Crna Gora vrati na staro . Da se staro proda za novo .
Bonus video:
