Sjeverna Afrika se seli u Istočnu Evropu. Dvadeset godina nakon. Ovakva analogija aktivira strah: autokratske režime u Istočnoj Evropi nerijetko su nasljeđivali nacionalisti, hoće li “događanje naroda” u arapskom svijetu dovesti neke gole ili presvučene fundamentaliste na vlast?
Nije baš da je to beznačajno pitanje. Jednom smo, to oko nas, bili svjedoci kako se velika iščekivanja i lijepe nade očas pretvore u najstrašniju noćnu moru. Ipak, to ne bi nužno moralo da bude tako, i zato, na koncu, valja pokušavati.
Inače bi se svakakve vlasti trpjele na ovoj planeti... Pa bi cijela planeta ličila na Crnu Goru. A to bi bila puna katastrofa: umjesto da mi postajemo Svijet, da Svijet postane Crna Gora.
Opet, nije tu kraj sličnostima: pogledajte te likove, autokrate koji su izgubili svaku vezu sa stvarnošću, lidere koji služe kao kišobran za čitavu galeriju živopisnih likova, od supruga koje vladaju iz sjenke, do mutnih šefova svemogućih tajnih policija i korupcionaških bosova koji su apsolutni gospodari svakodnevice...
Djeluje vam poznato, sve to?
Ti i takvi predstavnici nacionalnih elita ovih dana bježe – ko sa tonama zlata, ko sa stotinak kofera. Svi imaju spremna odredišta i avione. I možda bi naivno bilo pomisliti da aktuelni rasplet doživljavaju kao poraz.
To je samo kraj igre, a ono zlato i kofere, vjerovatno doživljavaju kao svoj pobjednički trofej. Uostalom, zbog takvih trofeja su od početka i bili u tome. I, naravno, kladim se da su i oni imali svoje “intelektualce”, analitičare i “novinare” koji su u tamošnjim medijima objašnjavali da – ko je protiv voljenog vođe, taj je i protiv države.
Sigurno su i tamo, ako ih ima, slobodne intelektualce i nekontrolisane medije nazivali “sramotnima” i davali u zadatak privatnim policijama i režimskim medijima da protiv njih konstruišu kakvu aferu, po mogućstvu sa nekim prljavim novcem u drugom planu.
Što je posebno interesantno – ali, upravo kleptokratske elite, upravo oni koji skupljaju svoje tone zlata i stotine kofera, upravo oni, po pravilu, svoje protivnike pokušavaju diskreditovati baš onim nedjelima koja sami u izobilju čine. Skučen je kosmos lopova...
Nakon Tunisa, očito je sljedeća tačka pobunjeničkog “vala” Egipat. Pri čemu, valja napomenuti da ishod ne mora nužno biti isti. Egipatski lideri imaju nešto više iskustva u gušenju pobuna i totalitarnoj kontroli... U promociji neslobode, kako bi se, politički korektno moglo nazvati to što oni čine.
I uopšte, prirodno je da, uz Egipat ide i “malo više iskustva”.
Naprosto, riječ je o najstarijoj i danas postojećoj državi. Prvoj – upravo iz egipatskih javnih radova na obuzdavanju Nila, rođen je koncept vlasti (oni koji organizuju radove) i koncept puka, naroda (oni koji, htjeli ne htjeli, izvode radove).
Ovdje je potpuno nevažno da li ste ljude na takvo pregnuće natjerali bičem, ili kakvom sugestivnom bajkom...
Današnje, na Zapadu prisutno ime ove države, kao i mnogo toga, dugujemo jednoj pogrešci i starim Grcima. “Egipat” potiče od helenskog iskvarenog naziva za drevni grad Memfis.
Egipćani su ga zvali Hiku Ptah ili Hikuptah (Kuća boga Pta), od čega je nastalo grčko Egipat. Arapski naziv je Masr, od čega potiče i u našem narodu i narodnoj poeziji rasprostranjeni oblik sa mitskim konotacijama – Misir.
Stari Egipćani su, pak, svoju državu i sebe nazivali Kemet, što na današnjem koptskom jeziku glasi Kimi. Kopti su, podsjetimo, jedini narod koji vodi porijeklo od starih, “faraonskih” Egipćana, hrišćani istočnog obreda, monofiziti.
Veliki egipatski pisac Nagib Mahfuz (Saga o bijednicima) je i prvi arapski nobelovac (1988). Prekrasni kulturološki dualitet Egipta, prostora gdje se sreću tri kontineta, oslikavaju dva najveća grada – Kairo i Aleksandrija.
A kako ne voljeti Aleksandriju? Zbog Darelovog Kvarteta, ali i, ništa manje, poezije Konstantina Kavafija (I pozdravi je, tu Aleksandriju koju gubiš; Bog napušta Antonija), zbog mitske Biblioteke, zbog Hipatije, jedne od najvećih žena u istoriji duha, posljednjem neoplatonisti, zvjerski ubijenoj od hrišćanske horde koju je predvodio patrijarh Kiril Aleksandrijski... Uzgred, kasnije ih je Crkva oboje proglasila za svece – kakav način da se sakrije sramota.
Današnja gomila na ulicama egipatskih gradova, na svu sreću, nema veze za ovom istorijskom pričicom. Ne vjerujem da će ovi spaliti Biblioteku, niti da će ubiti svoju najpametniju ženu.
U najboljem slučaju, srušiće jednog starog poludiktatora i demontirati jedan korumpirani, autokratski režim. A od takvih pregnuća svijet mora biti bolji. Naprosto, doba faraona je prošlo.
Mada, ta informacija još nije stigla do Crne Gore...
Bonus video:
