Talas poskupljenja goriva, telekomunikacionih usluga i električne energije koji je zapljusnuo crnogorske potrošače, pokazao je koliko je štetna bila strateška odluka kreatora modela ekonomskih refromi da se brzopleto i bez ozbiljnih analiza privatizuju prirodni monopoli.
Osim uobičajenih razloga koji ukazuju na neophdnost pažljivog razmatranja postepene liberalizacije i deregulacije prirodnih monopola, crnogorksi slučaj je specifičan i sa aspekta nekih strukturnih rizika koji daju za pravo onima koji su bili protiv politike Vlade u ovoj oblasti.
Prilikom donošenja strateških odluka o dinamici i stepenu liberalizacije i privatizacije monopola, jedan od ključnih krterijuma je veličina tržišta i broj učesnika na njemu. Crnogorsko tržište je toliko malo da Vlada, na jedan duži rok, ne bi smjela ni da razmišlja o značajnijoj privatizaciji monopolskih javnih preduzeća.
Mala tržišta ne mogu da obezbjede neophodan nivo konkurencije koji bi doveo do povećanja kvaliteta usluga, smanjenja troškova i snižavanja cijena. Privatizovana preduzeća su profitabilnost poslovanja postizala povećanjem cijena usluga, zamrzavanjem zarada i otpuštanjem domaće radne snage.
Investicije su bile zanemarljive i uglavnom su realizovane iz zadržane dobiti koja je posljedica zlouporebe monopola.
Nekritičko prihvatanje modela regulisanja monopola, kroz formiranje tzv. nezavisnih regulatornih tijela, pokazalo se neefikasnim i nije obezbijedilo zaštitu dugoročnih interesa društva i građana.
Novoformirane regulatrone agencije su se pokazale neotpornim na uticaj monopolista pod kontrolom privatnih vlasnika. Privatizacije Jugopetrola, Telekoma i EPCG su pratile vrlo osnovane sumnje da se radilo o korupcionaškim tarnsakcijama u kojima su predstvanici Vlade donosili odluke na štetu države i građana, a u korist kupaca ovih kompanija.
Korupcijom najmoćnijih pojedinaca u vrhu režima, kupci ovih monopolskih kompanija su kupovali privilegovan pokroviteljski odnos državnih organa, a posebno regulatora koji su se do sada ponašali kao zaštitnici monoplista, a ne potrošača, što je trebalo da im bude osnovni deklarisani zadatak.
Umjesto deregulacije monopola i stvaranja konkuretskog tržišta, refrome Vlade su dovele do zadržavanja monopola koji su sada pod kontrolom stranih kompanija
Nekažnjena zloupotreba monopola od starne ovih kompanija donijela je ogromne profite Jugopetrolu i Telekomu, čiji su vlasnici za vrlo kratko vrijeme povratili svoje invetsicije i nastavili sa esploatacijom crnogorske privrede i građana kroz enormno visoke cijene usluga.
Ključna sistemska i strateška greška je bila odluka da se monopolske kompanije privatizuju prije nego što se obezbijede nepohodni tržišni i institucionalni uslovi za efikasnu kontrolu i prevenciju zloupotreba monopola.
Zbog svoje veličine, Crna Gora u jednom dužem vremenskom roku (a najmanje do punopravnog članstva u EU i pristupanju jedinstvenom tržištu) ne može očekivati da će konkurencija između više učesnika na tržištu dovesti do samoregulacije i uspostavljanja cijena na optimalnom ravnotežnom nivou.
Jedino rješenje koje je realno moguće je snažno regulatorno djelovanje države i zadržavanje kontrolnog većinskog vlasništva države u javnim preduzećima–monoplistima.
To ne znači da država treba da zadrži i postojeći javašluk, lopovluk i korupciju u organima upravljanja ovih preduzeća i da ne treba dozvoliti manjinsko vlasništvo privatnih investitora.
Poželjno je, dakle, sprovesti nepohodne reforme sistema korporativnog upravljanja u ovim preduzećima i od njih napraviti moderno i profesionalno upravljane korporacije u većinskom državnom vlasništvu uz punu transpretnost poslovanja i dodatnu kontrolnu ulogu javnosti.
Na ovom stepenu razvoja demokratskih odnosa, političkog sistema, civilnog društva, optimani model kontrole bi se morao vezati uz parlament i to kroz sistem kvalifikovanih dvotrećinskih odluka vezanih za rješavanja najkrupnijih pitanja funkcionsanja ovih preduzeća.
Dvotrećinsko usaglašavanje u parlamentu, u ovom trenutku, predstavlja najdjelotvorniji mehanizam za zaštiti javnog interesa, u nedostatku drugih razvijenih i efikasnih mehanizama zaštite interesa građana.
Naravno, i ovaj model nije zaštićen od mogućnosti međusobne trgovine vladajuće većine i djelova opozicije, ali su i takve moguće zloupotrebe vidjive i podložne javnoj kritici i kaznjavanju na izborima.
Refrome sprovedene po modelu Đukanović-Vukotić su pokazale u praksi neodrživost i samo su stvorilie zakonske i institucionalne pretpostavke za brutalnu pljačku potrošača, izvlačenje ekstraprofita iz monopolskih pozicija i dodatno siromašenje i smanjivanje nacionlanog bogatstva zemlje.
Slabašno i malo tržište u zemlji endemske i sistematske korupcije, sa zavisnim i slabim institucijama, nije u stanju da reguliše monopole i zaštiti dugoročne interese nacije.
Sa aspekta strateških interesa države Crne Gore, posebno bi fatalne bile posljedice preuzimanja većinskog vlasništva EPCG od strane italijanskog A2A, jer je električna energija specifična roba, a posljedice preuzimanja kontrole nad enegetskim resursima od strane jedne strane kopanije, mogu biti višetruko štetne po vitalne interese i ugroziti suverenitet i održivost CG kao države.
Poznato je da se odluke o investicijama u nove energetske kapacitete donose, ne samo u skladu sa ekonomskim kriterijumima isplativosti već i u skladu sa ciljevima ekonomske politike jedne zemlje, pa bi privatziacijom EPCG, Vlada CG prepustila jednoj inostranoj kompaniji donošenje ključnih odluka i mjera iz domena ekonomske politike.
To bi u krajnjoj konsenkvenci predstavljalo kolonizaciju Crne Gore i dobrovoljno prenošenje prerogativa suverenosti u oblasti vođenja ekonomske politike na jednu kompaniju.
Ovde PzP vidi i potrebu dodatnog razmatranja opcije da se, u skladu sa Ustavom, zatraži provjera eventuelne odluke Vlade da proda većinski paket akcija EPCG italijanskoj kompaniji, na državnom referendumu.
Imajući u vidu naglašene sistemske i strukturne rizike koji postoje u CG i koji su se pokazali kao štetni po interese države i građana u slučajevima privatziacije Jugopetrola i Telekoma, cijenim da je svako razmišljanje o većinskoj privatziaciji EPCG suludo, antidržavno i utemeljenje može naći samo u privatnim intersima šačice domaćih moćnika i sa njima povezanih energteskih tajkuna izvan Crne Gore.
Razlozi za ovakav stav su prije svega oč̌uvanje nacionalnih interesa i energetske sigurnosti, koji ne gube svoje značaje ni u okviru EU, iako im se mijenjaju kontekst i vremenski horizont sagledavanja mogućih rizika.
Ako se, ipak, u nekoj daljoj budućnosti prihvati potpuna deregulacija, tada se pitanja razvoja i investicija, nacionalne sigurnosti i ekološke prihvatljivosti moraju insitucionalno riješiti na društveno zadovoljavajući način.
Drugim riječima, biće potrebno jasno odrediti gdje prestaju granice slobodne privatne inicijative, a gdje počinju javna kontrola i državna intervencija u sistemu proizvodnje i distribucije električne energije. Na kraju, ako Vlada krene u donošenje odluka protiv interesa sopstvene države i građana, ostaje iskonsko pravo na bunt i proteste.
Bonus video:
