Jedna stara anegdota govori o napoličarima, koji su budvanskim zemljoposjednicima obrađivali imanja na obroncima brda Spas. Kako je prispijevalo sezonsko povrće, vlasnici zemlje su u grad odnosili pune korpe plodova, pa i glavice zelene salate.
Poslije izvjesnog vremena napoličari zapitaše posjednike kako spremaju tu salatu. Operemo je i začinimo maslinovim uljem i ocatom, odgovoriše oni. Viđi đavola, rekoše napoličari, a mi obrasmo cijele poljane za jedan ručak, jer nestane čim se baci u lonac.
Na obroncima brda Spas započela je čuvena „budvanizacija“, tačnije – započela je u naselju Babin Do, u kojem je i porodica znamenitog baroknog „hakera“ Stjepana Zanovića imala svoj ljetnikovac. Ruševne zidine obrasle bršljanom, odavno su se izgubile u slapovima betona kojima je decenijama zasipano pitomo brdo.
Razmjere štete lako ćete osjetiti ako prokrstarite naseljem, između gusto načičkanih zgrada sa stanovima za tržište. Naići ćete na uzane, neugledne prolaze i na još ružnije kuće, čiji prozori netremice „zure“ jedan u drugoga sa metra razdaljine.
Vidjećete već oljuštene fasade i zapahnuće vas miris memle iz sirotinjskih vikend stanova, mračnih i zatvorenih do vrelog jula. Prije dvadeset godina je na tom prostoru možda teško bilo zamisliti petnaestak predivnih vila, koje su vlasnicima mogle donijeti pravo bogatstvo, unapređujući pri tom i turistički potencijal grada.
I tako su vlasnici, ubijeđeni da će im s mukom vraćena zemlja negdje uteći, sve spremno predali u ruke vještih „graditelja“, trampeći predivne obronke i nesravnjeni ambijentalni potencijal za koji stotinak kvadrata loše gradnje.
Slično, ili čak mnogo gore, dogodilo se u svim ostalim dijelovima opštine. Nije anegdota već tužna istina da se jedna Ruskinja šest mjeseci nakon kupovine stana u Rafailovićima žestoko iznenadila otkrivši da više ne može otvoriti škure na prozorima zbog zgrade koja je nikla tik uz njenu.
Ponovila se priča o salati, samo su sada i vlasnici zemlje i „napoličari“ bili neuki i jedinstveni u tome da satru cijeli grad „za jedan ručak“.
Neukost i neprofesionalizam još i mogu obezbijediti ručak, ali čovjek ne jede samo jedanput u životu. Ipak, ovakvo krčmljenje potencijala za „jedan ručak“ se u našim tranzicionim uslovima još uvijek naziva prosperitetom, a zapravo je nedostatak vizije i strategije.
Nije riječ samo o zemljištu i vikend stanovima, već i o mnogim drugim privrednim granama – šumama i vodama, poljoprivrednim resursima i industrijskim postrojenjima…
Zbog toga je u protekloj godini nestalo gotovo 15 hiljada radnih mjesta, a najveće „fabrike“ su postale državna i lokalne administracije, u kojima se broj zaposlenih, istina neznatno, ali ipak uvećava.
Zbog toga svake sezone uvozimo nekoliko desetina hiljada radnika, a bilježimo rast nezaposlenosti, dok se lepeza mogućih zanimanja opasno sužava. Kao bijesni psi pušteni s lanca, tržišni mehanizmi su opasno zagrizli u obrazovanje i zdravstvo, u nauku i kulturu.
Toga još uvijek nismo svjesni, jer je udio našeg znanja i obrazovanja u dosadašnjim stranim investicijama gotovo zanemarljiv. Zato se kod nas svi u sve razumiju, a ni jednom ministru na pamet ne pada da ustukne pred oblašću kojom se nikada nije bavio.
Da biste bili učitelj ili ljekar, potrebne su vam godine učenja i odricanja. Da biste bili ministar, dovoljno je da vas odaberu. Usput ćete se već nekako snaći.
Ipak, ne treba lamentirati samo nad našim promašajima, premda su nam oni, razumljivo, najbolniji. Ukoliko zavirite u štampu susjeda Italijana, vidjećete da su njihovi problemi: nezaposlenost, zakoni o obrazovanju, dotacije privatnim fakultetima, urušavanje javnog školstva, korupcija, reketiranje, kriza vlasti, kupovina glasova u Parlamentu, konstantan Berluskonijev atak na društvene vrijednosti i njegovo krajnje opasno vlasništvo nad medijima.
Očigledno je da u globalnom društvu naši problemi nemaju baš onakav ekskluzivitet kakav im ponekad pripisujemo. Ipak, ukupna društvena razvijenost susjeda, a posebno doprinos različitim oblastima nauke, garantuju da se problemi kod njih mogu lakše savladati.
Možda smo i mi sada spremniji da zaboravimo tužnu „gozbu“ u kojoj smo satrli dobar dio resursa. I kod nas su sve češći, barem verbalni, zahtjevi za ulaganje u znanje i obrazovanje. Ako tako bude, onda će još jedna anegdota o nama ostati samo egzotični vic.
A ono o čemu ona kazuje se dogodilo negdje početkom prošlog vijeka, kad su naši serdari i vojvode otišli u Pariz, po nekakvu pomoć. Kad su ogladnjeli, riješiše da naruče u kafani nešto za jelo. Prvi među jednakima, najvažniji serdar, naruči prvo jelo „ubodom“ prsta u meni i na sto stiže supa.
Serdar nastavi istim načinom, ali u podugačkom meniju su se sada ređale čorbe, potaži, bujoni… Najzad, jedan od vojvoda zavapi: „Anu, serdare, ubodi malo niže, dako dovatimo koji komad mesa!“.
I tako, dok prostodušni narod „kuva salatu“, a glavari ubadaju prstom u meni, mi još ne dođosmo do „glavnog jela“.
Bonus video:
