Koliko političari u region vode ozbiljnu, odgovornu savremenu politiku, mogli smo da se uvjerimo u nekoliko posljednjih numera. Dok na jednoj strani bivših teritorija, privode u zatvor neke od političara sumnjivih biografija, u drugoj pak, gajimo moralne kriminalce a optužujemo aktiviste civilnog društva da ugrožavaju nacionalnu bezbjednost.
U trećoj zemljici političar - čiji je politički prioritet ne suočiti se sa realnošću, a pozivajući se na mitske korijene producira u 21. vijeku remake-ve na Kosovski boj, sve potpomognut crnim mantijama, u kojoj i danas prebijaju slobodnomisleće u sklopu njihovih političkih prioriteta.
Domino efekat imamo na malom parčetu teritorije, (dejtonskog frankenštajna), nastaloj na temeljima politike koja je zločin uzela kao sredstvao dolaženja do cilja i mržnji protiv drugog i drugačijeg - kao posljedicu održavanja mitova.
A na drugom kraju bivše teritorije stižu, slike i ton obnavljanja šovinističkog- nacionalističkog nasilja po plažama, turistička poruka glasi – Na žene silom, na ekavicu šakom, – efikasnije je od oružanog sukoba.
Omaklo se prvima, drugi su bili pijani. Opet na samom vrhu igraju se oni sami sa sobom kao beba sopstvenim prstom. Narod (glasačka mašinerija) im na svim stranama dođe kao Buridanov magarac, stalno u pokušaju za mrkvom. Što veže ove ovako “različite doktrine”? Neodgovorne politike i nesposobni predstavnici, poslanici, zastupnici i sve će, koji umjesto jasnog cilja – razvoja zajednice i blagostanja, svoj posao razumiju – uzmi sve što ti se pružilo u ovom mandatu.
O batinanju novinara, moralu krimosa, korumpiranim političarima, glasnogovornicima negativnih heroja ( taj kao da stalno na meniju ima bunike, mada ga one ne mogu amnestirati upravo te reputracije kojoj je dao tako uzorito ime) , sprege kriminala i politike, simbioze u skupštinama i smijeha, jer oni pucaju od smijeha- dok nam buše rupe na kaišu, povremeno čujemo ali se na tim visinama ništa ne mijenja.
Ovi današnji narodni predstavnici ne jedu janjetinu sa ražnja, jer je démodé i trude se prekinuti taj link sa “retrogradnom nam prošlošću” u kojoj su bar pojedini zaseoci imali sitan ćar- put do rodne kuće nekog rukovodioca. Bivši su znali da jedu meso dobrih životinja kako to pjesnik reče. Jedu jeftinije u institucionalnim kuhinjama, na naš račun.
Smijeh je vidljiv naročito u Skupštini - javni servis ga ipak prenosi, ili je to parlamentarni kanal. Možda se u Vladi još gore smiju, ali njih ne vidimo. Vlada ne mora da radi pred licem javnosti. Tražićemo od ANB da nam dostaviti informacije o tome!!!
Što, kada prisluškuju nas, što ne bi i njih. Ali, zato vidimo sjajne automobile, žestoke momke i naše visoke rukovodioce kako se ležerno zabavljaju, recimo u Zagrebu. Siroti nemaju gdje izaći u Crnoj Gori!!!. No, Skupština radi punom parom - usvajaju zakone. One koje od nas traži Evropa, sve grlom u jagode, da nemaju kada da se zapitaju ima li para da se sprovedu svi ti zakoni. Onaj koji je meni u fokusu u ovom trenu je – zakon o zaštiti od domaćeg nasilja.
Izglasali ga. Ispričali fine teorijske pričice, ali para ne pomenuše. Pominju jezik - to nam je najvažnije. Stvarno kako bi bez njega žene prijavljivale svoje nasilne i violentne muževe i rodbinu.
I taman kad se po medijima, predstavismo kako smo mi već Evropa, izađoše dvije “radikalne aktivistice” predvodeći za 13. jul hiljadu građana i građanki na ulicu pred Vladom Crne Gore.
Pred zgradom jedan policajac, koji nam objasni da ne smijemo stajati pred Vladom? Čak ni na pločniku. Pa ne ni preko ulice. Mora pitati za mišljenje Vladu. I mi smo došle da pitamo premijera i Vladu čuje li hiljadu građana/ki da su protiv siromaštva žena u godini posvećenoj naislju protiv žena iz istih usta premijera. Vrata su i ovog puta bila zatvorena. Nek su. Ali nisu svi zadovoljni. Makar onih 1000 vidljivih svjedoče.
Bile smo pred Vladom tog 13. jula da kažemo kako nije dobro u Crnoj Gori. Baš kao i skupljene cipele za žrtve Srebrenice čiji će spomenik stajati dok se ne promijeni politika pred smrću 8372. Nađeno je, jer je oduvjek bilo tu - na svim prevodima ovog svijeta to isto piše. 1000 potpisa, 8372 smrti , 16744 para cipela. I to se vidi iz Vlade.
Znamo i mi i čovjek kojem se 1000 potpisa obraćaju. Pred njim i njegovom svitom stajaće i te cipele. I ne samo njima. Svim, koji imaju političku, moralnu, krivičnu odgovornost. I onu metafizičku.
Pa neka se smiju skupštinari, nek se smije Vlada, neka nam visoki funkcioner DPS- lamentira nad negativnim herojima i kako kaže mirovnjačkim pričama. Gospodo, gospodine ne pominje se konop u kući dželata, zar ne. Ali pamtim.
I spominjem građane/ke Crne Gore – ima ona jedna lijepa pjesma davno nekad pjevana na trgovima Crne Gore - Provedri mi iznad Gore Crne, ( klikni na YuTube), koja opominje malu zemlju u kojoj glas svakog/e njenog/e građanina/ke odlučuje o boljitku ili pošasti. Dokle???
Bonus video:
