06.01.2011. 11:11h
Ažurirano: 06.01.2011. 11:11h
Piše: Željko Ivanović
Kraj godine, kraj jedne političke karijere, kraj jedne politike. Kraj ove 2010. obilježio je politički pad Svetozara Marovića i kraj politike bivšeg premijera. Kraj beznađa, kraj sramote, kraj straha, kraj korupcije, kraj bezakonja i potjere. To jest, početak kraja.
Ne znam da li su se ovih dana zaista sreli S.M. i M.Đ. ali da su imali razloga za to više sam nego siguran. I već zamišljam kako se prijatelj prijatelju jadao zbog ovakvog kraja. S.M. više i ne pomišlja na politički opstanak koji nam je obećavao, jer ima prečih stvari - bližnji su mu u zatvoru. Gotovo da bi sada dao sav politički, kao i dobar dio imovnog kapitala, kada bi mogao da stvari vrati na dan prije one decembarske noći kada su Đukanovićevi komandosi zakucali na vrata njegovih. Kako mu sada mirno povlačenje, uz očuvanje pristojnog mjesta u novijoj crnogorskoj istoriji i više nego pristojnog imetka, izgledaju kao sanak pusti. Mnogo hteo, mnogo započeo, čas umrli njega je pomeo, rekao bi pjesnik.
Ili možda nije hteo tako mnogo. Možda je i prije ovog raspleta priželjkivao da se povuče u mir Krimovice i sigurnost svoje imovine i rodbine, ali je znao da se nešto sprema i da je ostanak, još više prijetnja da će ostati i nakon što s premijerom ode - način da sačuva pomenuto. I ljudstvo i pare. Ali, malo morgen, rekao bi njegov prijatelj.
M.Đ. more druge brige - svjestan je da ovo povlačenje nije foliranje, nije blef, kao ono prošlo i da su njegove najave o povratku 2013. obična šarena laža. Kako bi se, makar pokušao, produžiti strah, monopol, mito, nemoral i sve ono čime je unizio ovo društvo i državu. Gotovo obesmislio. Za sada kontroliše procese toliko da su njegovi bližnji i on sam na sigurnom. Daleko od istraga i tamnica koje je podario svom prijatelju i savezniku. Sukcesor Lukšić mu poručuje kako ne treba ni da brine, ne treba nam sanaderizacija Crne Gore. Čime valjda nesvjesno i sam priznaje da i mi imamo Sanadera. To jest da je njihov Ivo malo dijete za našeg. Satovi, slike, računi u stranim bankama, finansiranje stranke preko javnih preduzeća - sve to za šta proteklih nedjelja hrvatska javnost optužuje bivšeg premijera je tričarija u odnosu na zaostavštinu i blago našeg Iva. Sanader puta 10, to je tek približna formula za obračun “težine” crnogorskog gospodara.
S.M. jeste prva, ali sigurno ne i jedina žrtva “nove politike” M.Đ. Jednim metkom ubiti dva zeca, mogao bi biti njen moto. Hapsiti krupe ribe u borbi protiv korupcije i mafije kako to traži Brisel, a istovremeno se oslobađati konkurencije, kako to nalažu instinkti političkog preživljavanja. To se zove sanaderizacija na način M.Đ. Bio je i ostao majstor izvrtanja suštine i ismijavanja istinskih demokratskih vrijednosti. Od daljih koraka S.M. zavisi da li će i on biti procesuiran. Jer, kako reče tužiteljka, slučaj Zavala još nije zaključen. Poruka je Maroviću - budi miran, u protivnom ima i ti da sviraš. Klavir, naravno. I prevodiš “Kapital”.
Šta se dešava u DPS-u samo vile znaju. Da li je to obezličena i obljubljena primadona kojoj je davno oduzeta čast, a time i mogućnost pobune?! Mislim da jeste i da se S.M. uzalud nada kako bi nešto ozbiljnije mogao učiniti kroz tu strukturu. Što ne znači, da je DPS bez Marovića i nakon ovog slučaja isti onaj koji je žario i palio protekle dvije decenije.
To je prvi znak novog vremena. O kome neće neprikosnoveno odlučivati ni bivši premijer, ni novi, ponajmanje DPS. Novo vrijeme znači manje straha a više slobode, manje korupcije više zakona, manje nasilja više demokratije, manje sramote više ponosa. Trebaće naravno dosta vremena da se prođe kroz ovo čistilište, ali put iz pakla je započet.
Među rijetkim slamkama spasa, koje su održale ovo društvo da sasvim ne potone u sistemu beščašća i sramote u koji ga je kao u živo blato uronio odlazeći M.Đ. su i jedna novina, jedan nedjeljnik i jedna NVO. Trebalo je odoljeti njegovim ucjenama, prijetnjama, reketu, napadima, njegovoj propagandi koju je nosila armija bezvrijednih, korumpiranih i bijednih novinara, umjetnika, pisaca, profesora univerziteta, i stranačkih aktivista.
Zato je premijer ljut na njih jer zna da nas nije bilo on bi i dalje trajao.
Zajedno sa sistemom koji je proizveo. Marović bi mu i dalje bio veliki prijatelj, a njegovi bližnji - saradnici a ne zatvorski sužnji. Zato je premijer u oproštajnom TV ćaskanju sa svojom najdražom pudlom, potrošio najviše vremena baš na nas. Kako bi bez njih sve bilo lako, kaže odlazeći. I nesumnjivo, dodaje pudla i maše repom. Živjeli bi u premijerovoj živoj istini o balkanskom tigru, bez nezaposlenih, sa prosječnom platom 650 eura, iskorijenjenom korupcijom, pobijeđenim kriminalom, završenim auto-putem i najstarijom Prvom bankom.
Količina pristanka na živu istinu bivšeg M.Đ. pokazivala je veličinu urušavanja ove zajednice. Pomenuta šaka jada, dakle oni koji nijesu htjeli da mašu repom i laju po notama premijera, pomogli su društvu da se ne uruši? Čak i samom premijeru, da ne strada od sopstvene ruke. To jest politike. Koja je prijetila da poništi smisao postojanja države u kojoj je postalo tako lako i poželjno biti pudla a tako nedostojno biti čovjek. Toj politici je definitvno došao kraj minule 2010. Vidimo se sljedeće, nove 2012. Srećno.
Kraj godine, kraj jedne političke karijere, kraj jedne politike. Kraj ove 2010. obilježio je politički pad Svetozara Marovića i kraj politike bivšeg premijera. Kraj beznađa, kraj sramote, kraj straha, kraj korupcije, kraj bezakonja i potjere. To jest, početak kraja.
Ne znam da li su se ovih dana zaista sreli S.M. i M.Đ. ali da su imali razloga za to više sam nego siguran. I već zamišljam kako se prijatelj prijatelju jadao zbog ovakvog kraja. S.M. više i ne pomišlja na politički opstanak koji nam je obećavao, jer ima prečih stvari - bližnji su mu u zatvoru.
Gotovo da bi sada dao sav politički, kao i dobar dio imovnog kapitala, kada bi mogao da stvari vrati na dan prije one decembarske noći kada su Đukanovićevi komandosi zakucali na vrata njegovih. Kako mu sada mirno povlačenje, uz očuvanje pristojnog mjesta u novijoj crnogorskoj istoriji i više nego pristojnog imetka, izgledaju kao sanak pusti. Mnogo hteo, mnogo započeo, čas umrli njega je pomeo, rekao bi pjesnik.
Ili možda nije hteo tako mnogo. Možda je i prije ovog raspleta priželjkivao da se povuče u mir Krimovice i sigurnost svoje imovine i rodbine, ali je znao da se nešto sprema i da je ostanak, još više prijetnja da će ostati i nakon što s premijerom ode - način da sačuva pomenuto. I ljudstvo i pare. Ali, malo morgen, rekao bi njegov prijatelj.
M.Đ. more druge brige - svjestan je da ovo povlačenje nije foliranje, nije blef, kao ono prošlo i da su njegove najave o povratku 2013. obična šarena laža. Kako bi se, makar pokušao, produžiti strah, monopol, mito, nemoral i sve ono čime je unizio ovo društvo i državu. Gotovo obesmislio. Za sada kontroliše procese toliko da su njegovi bližnji i on sam na sigurnom. Daleko od istraga i tamnica koje je podario svom prijatelju i savezniku.
Sukcesor Lukšić mu poručuje kako ne treba ni da brine, ne treba nam sanaderizacija Crne Gore. Čime valjda nesvjesno i sam priznaje da i mi imamo Sanadera. To jest da je njihov Ivo malo dijete za našeg. Satovi, slike, računi u stranim bankama, finansiranje stranke preko javnih preduzeća - sve to za šta proteklih nedjelja hrvatska javnost optužuje bivšeg premijera je tričarija u odnosu na zaostavštinu i blago našeg Iva.
Sanader puta 10, to je tek približna formula za obračun “težine” crnogorskog gospodara.S.M. jeste prva, ali sigurno ne i jedina žrtva “nove politike” M.Đ. Jednim metkom ubiti dva zeca, mogao bi biti njen moto. Hapsiti krupe ribe u borbi protiv korupcije i mafije kako to traži Brisel, a istovremeno se oslobađati konkurencije, kako to nalažu instinkti političkog preživljavanja. To se zove sanaderizacija na način M.Đ.
Bio je i ostao majstor izvrtanja suštine i ismijavanja istinskih demokratskih vrijednosti. Od daljih koraka S.M. zavisi da li će i on biti procesuiran. Jer, kako reče tužiteljka, slučaj Zavala još nije zaključen. Poruka je Maroviću - budi miran, u protivnom ima i ti da sviraš. Klavir, naravno. I prevodiš “Kapital”.
Šta se dešava u DPS-u samo vile znaju. Da li je to obezličena i obljubljena primadona kojoj je davno oduzeta čast, a time i mogućnost pobune?! Mislim da jeste i da se S.M. uzalud nada kako bi nešto ozbiljnije mogao učiniti kroz tu strukturu. Što ne znači, da je DPS bez Marovića i nakon ovog slučaja isti onaj koji je žario i palio protekle dvije decenije.To je prvi znak novog vremena.
O kome neće neprikosnoveno odlučivati ni bivši premijer, ni novi, ponajmanje DPS. Novo vrijeme znači manje straha a više slobode, manje korupcije više zakona, manje nasilja više demokratije, manje sramote više ponosa. Trebaće naravno dosta vremena da se prođe kroz ovo čistilište, ali put iz pakla je započet.
Među rijetkim slamkama spasa, koje su održale ovo društvo da sasvim ne potone u sistemu beščašća i sramote u koji ga je kao u živo blato uronio odlazeći M.Đ. su i jedna novina, jedan nedjeljnik i jedna NVO. Trebalo je odoljeti njegovim ucjenama, prijetnjama, reketu, napadima, njegovoj propagandi koju je nosila armija bezvrijednih, korumpiranih i bijednih novinara, umjetnika, pisaca, profesora univerziteta, i stranačkih aktivista.
Zato je premijer ljut na njih jer zna da nas nije bilo on bi i dalje trajao. Zajedno sa sistemom koji je proizveo. Marović bi mu i dalje bio veliki prijatelj, a njegovi bližnji - saradnici a ne zatvorski sužnji. Zato je premijer u oproštajnom TV ćaskanju sa svojom najdražom pudlom, potrošio najviše vremena baš na nas.
Kako bi bez njih sve bilo lako, kaže odlazeći. I nesumnjivo, dodaje pudla i maše repom. Živjeli bi u premijerovoj živoj istini o balkanskom tigru, bez nezaposlenih, sa prosječnom platom 650 eura, iskorijenjenom korupcijom, pobijeđenim kriminalom, završenim auto-putem i najstarijom Prvom bankom.
Količina pristanka na živu istinu bivšeg M.Đ. pokazivala je veličinu urušavanja ove zajednice. Pomenuta šaka jada, dakle oni koji nijesu htjeli da mašu repom i laju po notama premijera, pomogli su društvu da se ne uruši? Čak i samom premijeru, da ne strada od sopstvene ruke.
To jest politike. Koja je prijetila da poništi smisao postojanja države u kojoj je postalo tako lako i poželjno biti pudla a tako nedostojno biti čovjek. Toj politici je definitvno došao kraj minule 2010. Vidimo se sljedeće, nove 2012. Srećno.
Vijesti
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")
