Opet se Milan Knežević okomio na Miška Vukovića i opet je Miško Vuković ostao nedostižan junaku iz Zete koji se već mnogo puta zalijetao na starijeg kolegu koji bi mu mogao biti otac.
Pošto ovaj sukob postaje jedna od hroničnih tačaka crnogorske političke krize, mislim da ga ne valja turati pod tepih. Crnogorsko društvo ne smije biti nijemi svjedok takvih dešavanja, već aktivni participant u dinamici koja je evidenta - ima nešto u Mišku Vukoviću što toliko ide na pipun Milanu Kneževiću da to postaje ozbiljan društveni problem.
Mladi pjesnik i revolucionar se poslije svih robija i knjiga zbog jednog Miška iz susjedne klupe opet ponaša kao budala. Ima nešto mračno i privlačno kod Miška, božemeoprosti, što Milan očigledno ne umije da definiše, već prije želi da ga potčini i kazni, pretvarajući svoj fetiš u opsesiju, a opsesiju u politički čin. To je valjda jasno analitičarima sa jedne i sa druge strane političkog spektra ove proklete podijeljene zemlje.
Osnovni problem je što Miško ne čeka, nego se uvijek lagano izgubi i pronađe put do kluba poslanika dpsa, đe je kućica i đe se ova igra dominacije završava.
Ne čudim se poslaniku Vukoviću, nije on kriv što se veliki dps raspao a Milan stasao u opoziciji, stoga nije ljudski ni da mu se kao doajenu nameće takav krimen.
Iako Miškove podjebice ispod mikrofona znaju biti razorne u maniru kakve lukave pivske bake, čini se da Knežević sebe ipak previše definiše kroz prijetnje. Pa taj se junoša više puta zalijetao na Miška nego što je Miško imao mandata, a to nije malo.
Ko će znati gdje je skliznuo Kneževićev emocionalni motokultivator, ali ovog puta je zabrazdio kroz šut i makadam i toliko proklizao da je bilo naročito neprijatno gledati. Knežević je izgledao kao čovjek kome treba pomoći i nije mi namjera da ga zajebavam koliko da bude svjestan da svijet nije tako crn koliko mu se nekad učini kad vidi Miška.
Ovog puta dok sam pratio snimak bio sam siguran da Knežević nije pokvarenjak, nego žrtva napetog nervnog sistema koji mu zadaje potpuno zbunjujuće komande i naređuje agresivnost prema Mišku, kao da je Miško uzrok svih nedaća na ovom dunjaluku, što prosto nije logički održivo, pa ne znam kakav da si pjesnik.
Srećom da su Milanove kolege Jole i Milutin iskusni svatovi, oni znaju kako se razdvaja svadba i prinosi kisjeli kupus pjanom bardu čija nevjesta odlazi sa.poštarom, tako da je sve ostalo samo na još jednoj blamaži.
Ostala je zapravo ta slika, uznemirujući materijal, i stvarno ne znam šta čeljade da radi sa njom, da li da se zabrine ili da se gorko nasmije, ili nešto gore od oboje? Je li došlo vrijeme da Kneževića ženimo, ne znam. Je li se približio termin presude za navodni terorizam i državni udar, znam. Potpuno mi je jasno da žustri srbista ima razloga da se ljuti i da nije lako nositi se sa sopstvom kad ti Putin prizna da si heroj.
Ali zar mora da progoni Miška Vukovića, kad već svi vidimo da nema u sebi ono što je potrebno da ga uhvati? Do sad bi se vala ovajdio, neđe bi dolijao Miško da je igra baš tako jednostavna, ali mislim da Knežević ipak više voli da se njih dvojica ovako vabe i zadijevaju kao dva prčevita jarca.
Sramota time nije manja. Skrušeno predlažem da obojica izađu na konferenciju za novinare kao Duško i Milo, neka narod vidi da se ipak vole, jer narodu ovih dana treba mir, rezon i praštanje, zbog čega je tako otmenu gospodu valjda i birao.
Bonus video:
