Odavno fanovi predsjednika Đukanovića, kada se od njih očekuje neko suvislo, racionalno obrazloženje sopstvene ljubavi, ne uspijevaju artikulisati tu kompleksnu emociju. Obično samo kažu - Pričajte što hoćete, Milo je kralj... Evo su mu, izgleda, doslutili.
Reklo bi se da je trenutno najdominantnija strategija odbrane lika i djela predsjednika Đukanovića berba medalja i nagrada... Svuda, gdje je to moguće. Nije bitan povod, uvjerljivost, kontekst... Lov na nagrade. Vazda se nađe neki Mersijeka. Kao da će pregršt nagrada što promijeniti. Jednako kao što gomila dobijenih nagrada ne može napraviti dobrog pisca, tako ni sva sila nagrada ne može napraviti moralnog političara. Taj se ispit polaže negdje drugo.
Najnovija vijest koja u građanina CG mora izazvati ponos je da je predsjednik ovjenčan nagradom koja nosi ime Kralja Davida! Ništa manje. A da nije neka domaća mutljavina, jasno je jer mu je priznanje uručeno u Briselu.
Ime je važno. Naime, i bez (formalnog) uvođenja monarhije, Milo je postao kralj. Kao da to odavno nije bio, reći će neko.
I taj David je bio vraški zanimljiva ličnost... Njegovo ime znači „Vrlo ljubljeni“. Grandiozna figura jevrejske diskurzivne istorije, simbolički „otac nacije“, pastir koji je postao kralj, ali biblijski tekst nam ga predstavlja i kao vrlo kontroverznu ličnost. Sličnost bi Đukanović mogao pronaći u narativu o usponu Davida do kraljevske časti. Na tom putu porazio je nekadašnjeg pokrovitelja, kralja Saula, tako da bi mu to moglo izgledati poznato.
Ono gdje se pak Đukanović sigurno neće pronaći je - muzički i književni talenat Davidov. On je, naime, autor veličanstvenih stihova, čudesni Psalmi Davidovi jedan su od poetskih vrhunaca starog svijeta.
Potomci kralju Davidu zamjeraju i jednu nečasnu radnju motivisanu ljubavnom strašću. Jednog od svojih komandanata (Urija) poslao je u najteži boj da pogine ne bi li nesmetano uživao u noćima sa njegovom suprugom Betsabejom... Ovdje stvarno ne znam može li se ko prepoznati, ali, reklo bi se da ni ti mitski kraljevi nisu bili lišeni sasvim ljudskih mana. A mi se čudimo današnjim „kraljevima“ i njihovim sitnim ludostima, od Dubaija do San Tropea... Nije ni Davidu bilo lako: pod starost je ugušio pobunu koju je protiv njega poveo rođeni sin, Abšalom. Davidova pobjeda nad Golijatom jedan je od omiljenih slikarskih motiva (Karavađo, Đorđone, Mikelanđelo, Rembrant, N. Pusen...)
Ali, ostavimo veličanstvenu maglu drevnih priča... Odakle, najednom, taj uvid o predsjednikovoj borbi protiv antisemitizma i netolerancije?
Što je pomoglo da uglednici koji dodjeljuju ovu nagradu odaberu baš njega? On će vjerovatno reći da je to posljedica njegovog internacionalnog ugleda, a samo će „neostvareni i sramotni“ pomisliti da je i ovdje pao neki „keš kolateral“.
Značenja nisu nikada suviše opterećivala Đukanovića - njega zanima upotrebna vrijednost. Uostalom, ako bude trebalo, Dahlan će mu „završit“ i plaketu „Jaser Arafat“, jer u Đukanovićevim dvojstvima to bi bio pravi (i logičan) korak. On je u ovih tridesetak godina bio i srpska uzdanica i crnogorska perjanica, branitelj srpstva, pa posljednja odbrana crnogorstva, na braniku federacije i tvorac nezavisne CG, zaštitnik Rusije i branilac od Rusije, branilac jednopartijskog sistema i najveći tranzicioni dobitnik višepartizma... U toj ekstazi protivrječnosti nije se lako snaći. Ni njemu samom, vjerujem.
Mogli su mu u Briselu uručiti još jednu nagradu. I to zaista zasluženu.
Recimo, bio bi, siguran sam, dostojan laureat nagrade „Kralj Luj XIV“ za, kako bi to žiri obrazložio, „najdosljednije sprovođenje u djelo slavnog gesla Država to sam ja (L’État, c’est moi)“.
Bonus video:
