U nedostatku valjanih odgovora na izazove sadašnjosti, kao i jasnih, dugoročnih strategija za budućnost društva, barem u tri ključne oblasti - zdravstva, školstva i ekonomije- političke elite, dominantni kreatori društvenog ambijenta u društvu koje je duboko partitokratsko sve češće se pozivaju na prošlost, tražeći u zaslugama i zabludama davno minulih generacija opravdanje za svoje postupke. Kod nas to prizivanje prošlosti ima posebnu dimenziju, jer smo društvo tradicionalno, opsjednuto preuveličavanjem sopstvenih zasluga, društvo kojem eho predaka odzvanja u ušima potomaka, sa malo racionalnih elemenata i dosta naslaga mitologije.
Vladajući establišment poziva se na zaslugu obnove nezavisnosti, pripusujući sebi potpuni monopol nad tekovinama 21. maja i odbrani tih vrijednosti, zbog čega se bezrezervna privrženost, po njihovj definiciji, podrazumijeva kao jedina ispravna, a svako drugo stanovište u najmanju ruku kao nepatriotsko. To se pokazalo kao dobar, ali kratkoročan, recept za homogenizovanje biračkog tijela. Istovremeno se uspješno izbjegava odgovor na narastajuće socio-ekonomske probleme i sve vidljivije raslojavanje društva. Lovorke prošlosti, kao odgovor na aktuelni društveni trenutak.
Takav odnos štetan je po interes države koji mora biti iznad usko partijskih interesa. Predmet što šireg konsenzusa u cilju iskorjenjavanja osjećaja socijalne nepravde, a ne monopol jedne političke elite. Kako nam se ne bi ponovile greške koje je pravio kralj Nikola, kada je državu podredio sebi i strukturama bliskim dvoru.
Nezadovoljstvo tadašnjom vladajućom elitom, prije svega zbog duboke socijalne nepravde, iskoristio je spoljnji faktor da lako okrene Crnogorce protiv svojih interesa. Možda bi i danas u geopolitičkim igrama Crna Gora bila rado žrtvovana za ‘’viši cilj’’, u interesu Rusije ili neke druge sile, uz pomoć domaćih elemenata.
Najbolja odbrana od takvih težnji je uspostavlanje društva pune vladavine prava, socijalne pravde, rast životnog standarda, gdje je mjera patriotizma uredno plaćanje poreza, odgovoran rad u državnoj upravi, jasna kulturna i nacionalna politika, pa će i osjećaj pripadnosti sopstvenoj državi biti veći i kod onih koji su imali drugačiju viziju njenog državno-pravnog položaja. Treba stvoriti perspektive za mlade generacije da mogu solidno živjeti od sopstvenog rada, a ne uvoditi ih u nove podjele. Samo tako je moguće spriječiti stvaranje pogodnog tla za upliv tuđih interesa, a najveća odgovornost je na onima koji imaju poluge vlasti.
Druga elita (opoziciona), njen veći dio okupljen oko DF-a, permanentno se vraća u prošlost sa kojom nikad nijesu ni uspostavili odnos zasnovan na validnim naučnim činjenicama. Pritom pomažu prvoj eliti (vlasti) da ima povod za pozivanje na odbranu tekovina nezavisnosti dok obostrano prećutkuju prošlost ranih devedesetih kada su bili na zajedničkom ratnom poduhvatu.
U nedostatku programskih politika, na prošlost se pozivaju i mladi ljudi, poput predsjedničkog kandidata Milačića, koji priziva tradicionalnu Crnu Goru, Marka Miljanova, ali u duhu 21. vijeka. Kakav je taj moderni Marko, nije poznato ali se da naslutiti da pripada nekoj resavskoj prepisivačkoj školi, sudeći po potpisima podrške njegovoj kandidaturi.
Kada je upitanju prizivanje prošlosti u javnosti, neizostavna je Srpska crkva, koja je ostala kao posljednji snažni element velikosrpskog nacionalizma u CG, pošto druga dva, Srpska akademija i Vojska, nemaju uticaj u CG. Mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori s vremena na vrijeme, negira crnogorski identitet, priziva kosovski mit, Obiliće i Nemanjiće. Nedavno je kritikovao sporazum o razgraničenju CG i Kosova, vjerovatno želeći da otvorena pitanja ostanu trajno neriješena i postanu izvorište nestabilnosti.
Povratku u prošlost na nekritički način ovih dana doprinos je dao jedan medij, koji je senzacionalistički objavio otkriće jame u blizini nikšićkog sela Šume. Za koji se petpostavlja da je masovna grobnica iz Drugog svjetskog rata, u koju su navodno ostaci protivnika Komunističke partije, stradali tokom 1942. godine. Način na koji je to urađeno senzacijonalistički neodoljivo podsjeća na početak devedesetih.
Kada su u svrhu podsticanja međusobne mržnje i nacionalizama na prostoru bivše SFRJ vađene kosti iz raznih jama. Uz medijsku pompu i javne sahrane sa nacionalističkim govorima crkvenih velikodostojnika.
Nepouzdano i olako iznošenje podaka o broju žrtava od strane lica koja za to nijesu kvalifikovana, ne može biti put za utvrđivanje istine. Ne može se na osnovu pojedinačnih slučajeva stvarati opšta slika o određenim pokretima, u ovom slučaju partizanskom, niti se činjenice smiju relativizovati u cilju izjednačavanja narodnooslobodilačkog pokreta sa saradnicima okupatora. Slučaj treba prepustiti isključivo nadležnim državnim organima koji će utvrditi pravo stanje stvari. Ovakav odnos prema minulim vremenima ne čudi, s obzirom da je na marginu društvenih zbivanja potisnut svaki pokušaj ozbiljnog razmatranja važnih društvenih pitanja, koja nijesu u trenutnom interesu političkih elita i nosioca krupnog kapitala.
Međutim, postoje i određeni iskoraci da se odbace stereotipi iz prošlosti, bar kada je u pitanju položaj žene u društvu. Prvi put imamo ženu kao kandidatkinju za funkciju predsjednika. Iako su dobile pravo glasa posle Drugog svjetskog rata, položaj žene u crnogorskom društvu sporo se mijenjao, a njihovo učešće u društveno-političkom životu nije gledano sa blagonaklonošću. Kada je 20. avgusta 1988. u tadašnjem Titogradu, na takozvanom mitingu solidarnosti, govorila Vida Knežević, predsjednica Opštinske konferencije SSRN, ostalo je zabilježeno da je njen izlazak na binu i govor praćen zvižducima i povicima: ‘’Niko te ne sluša, idi kuvaj ručak’’. Koliko se pored formalnih kvota na poslaničkim i odborničkim listama suštinski promijenila društvena svijest, po pitanju učešća žena u visokoj politici, ostaje da se vidi.
Autor je istoričar
Bonus video:
