„Ali najviše me zapanjuje, plaši, to što revolucija ne nudi neke znake čovekovog duhovnog preporoda, ne čini ljude poštenijim, iskrenijim, ne povećava njihovu sposobnost da se ocene sami i da moralno procijene svoj trud.“ (Maksim Gorki)
Branko Ćopić već 1950. godine piše „Jeretičku priču“ o povlasticama rukovodilaca revolucije, ljetovanju u vilama na moru, svastikama i sl. Nailazi na organizovan otpor i oštru osudu, drugova književnika, ali i najviših rukovodilaca Partije i države. Pod hitno ga saslušava drug Đido koji mu zamjera što se, onako nenadležan, istura ‘đe mu nije mjesto, upravo kad se Partija sprema na odlučan obračun sa privilegijama i mangupima u svojim redovima. Osuli su paljbu po Ćopiću i mnoga ugledna književna imena: ismijavajući se povlasticama satiričar, rekoše ugledna imena, „udara na temelje socijalističke demokratije“. Ni manje ni više. Oglasio i najveći sin naših naroda i narodnosti. Na kongresu AFŽ-a u Zagrebu, maršal grmi: „ Njemu treba javno odgovoriti i kazati jedanput i zauvijek, da neprijateljske satire, koje idu za tim da razbijaju naše jedinstvo, nećemo dozvoliti...“ Ipak, obećao je da ga neće hapsiti. Nakon priče „Izbor druga Sokrata“, komedije „Odumiranje medveda“, Branko Ćopić je isključen iz partije. Priznao je, na partijskom saslušanju, da je neke rukovodioce prikazao „pomalo dehumanizovane“.
Revolucija teče – slučaj Đilas
Milovan Đilas, tri godine nakon što je oštro kritikovao Branka, biva i sam razočaran stvarnošću socijalističkog poretka. Naslutio je pohod nove (srednje) klase koja se rađa u njedrima otuđenih vladajućih struktura socijalizma. Kritikujući komunističku oligarhiju, upozoravajući na njenu deformaciju, Đilas se nije odrekao i komunističke utopije. Tito očigledno jeste, štoviše, uvidio je neophodnost korumpirane srednje klase, svih tih ćifta, malograđana - za stabilizaciju svoje vlasti, odnosno „revolucinarnih tekovina“. Svjestan da ih je iznjedrio, i sam nije bio sklon mučeništvu, da su oni njegovi, a on opet - njihov. Neko je već rekao da se komunisti dijele na tehničare i svece.
Zanimljivo je iz današnje perspektive, kada smo svjedoci beskompromisnog nastupa nove, takozvane liberalno/neoliberalno orijentisane srednje klase, da se osvrnemo na taj period kada je, isto tako silovito, nastupala ondašnja nova/srednja klasa. Ondašnja je, sve su prilike, stvorila, pripremila tlo za nastup aktuelne srednje klase. Naplaćujući svoju participaciju u učvršćivanju postojećeg poretka, polaganjem prava na uživanje privilegija.
Titoisti pojeli stvarnost
Zarad uživanja privilegija, srednja klasa brani postojeći poredak. Radi očuvanja svog položaja u poretku, srednja klasa pristaje u potpunosti na poslušnost i gvozdenu disciplinu državnog aparata. Pa je u tom smislu nebitno što istaknuti državni tužilac Ćađenović, desna ruka SDT-a Katnića, ne razlikuje A. Puškina (1799 - 1837) i Sergeja Jesenjina (1895 - 1925). Važno je da je dobio stan i da je poslušan. Plata mu čuva poštenje.
Đilas se pobunio kad se suočio sa napuštanjem partizanske etike i to od onih koji su polagali isključivo pravo na njeno čuvanje i tumačenje. Godine 1954. objavljuje „Anatomiju jednog morala“. Optužen je za kontrarevoluciju.
„Ali pokret koji se hranio utopijom, a onda dobio na raspolaganje i stvarnost, počeće i stvarnošću da se hrani. Najzad će je sasvim pojesti. Tako više nećemo imati ni utopiju ni stvarnost” - Borislav Pekić.
Bonus video:
