Sasvim običan dan, a onda mi suprug preko telefona saopštava da je imao saobraćajni udes. Zbog povreda moramo poći u Urgentni centar.
Prijavljujemo na šalteru Urgentnog da je suprug povrijeđen i dobijamo papir i objašnjenje da se javimo u ambulatnu.
Sve teče kako treba, obrada pacijenta shodno povredama... doktori i sestre korektni.
Dok se čekaju rezultati, pored sve muke koja čovjeka snađe za tren jer život je takav, nisam mogla a da ne posmatram sve što se dešava u Urgentnom centru toga dana od 11 do 16.30 časova kada smo dobili upustvo za dalji tok liječenja.
Nas, kao i mnoge građane ovog našeg grada i sve koji se nađu u nevolji zbog bolesti, starosti i raznih nesreća, svi putevi vode u Urgentni centar, Hitnu pomoć.
Sve je isto kao kada je bolnica izgrađena 1978. Znam iz iskustva i odlaska u isti Urgentni centar sa užom i širom familijom, kao i mnogi što ovo sada čitaju - doktora malo, prostora malo, čak smo morali ući na velika vrata koja su predviđena za kola hitne pomoći.
Pacijenata dosta, što onih koji sjede, stoje, svako ječi i jauče od svoje muke. Tenzije i nervoze ne fali, svi bismo da smo prvi, a ne može. A evo zašto. Da budemo realni i iskreni prema sebi pa ćemo i prema drugima.
Kada smo ušli, u malu ambulanti kod doktorice koja radi sa dvije sestre, na jednom ležaju je bila povrijeđena djevojka, druga žena koja ječi od bolova. Tu je i moj suprug koji treba da sjedne.
Doktorica ne može adekvatno da radi u nastaloj situaciji i da je skoncentrisana, objavještvajaju je sa odjeljenja da je nekoj pacijentkinji loše, izvinjava se nama, svima i trči da pomogne. Mi se ne bunimo, ostajemo da čekamo.
Ultrazvuk je u susjednoj prostoriji, kao i rendgen. Pristižu svakog časa novi pacijenti, nema mjesta u hodniku, nema dovoljno stolica, nema dovoljno prostora u sobi za opservaciju... a ono najvažnije - toga dana scena gdje čovjek maše rukama, viče, prijeti, psuje da nema reda, da se ne zna ko je prvi a ko posljednji.
Obezbjeđenje pokušava da ga smiri, objasni... Mučne scene... Upravo preko medija pratim dešavanja o napadima na ljekare i sada imam priliku da to gledam.
Ne kažem da ne može bolje, ali kako...
Ko je odgovoran ili ne vidi da za ovoliki broj pacijenta kojih nije bilo malo ni toga dana, nema uslova za ljekare a ni za pacijente. Nema dovoljno ljekara, a kako će ih biti kada se na sajtu možete vidjeti da je od 2014. godine 97 ljekara napustilo KCCG.
Prešli su u okruženje i u regionu da rade. ZAŠTO? Kako to da su naši ljekari izgleda svuda bolji nego u matičnoj kući?
Da li zbog podataka da je na 34 ljekara izvršen napad, da će da se uvodi zakon po pitanju istog problema i sankcionisanja počionica. I pitam se - hoće li ko imati da liječi ovaj narod?
Da li ima sujete, poremećenih međuljudskih odnosa među ljekarima, pa se i odražava na pacijente - naravno.
Zašto se ne uradi veći Urgentni centar koji će moći da zadovolji potrebe građana, obezbijedi veći broj ljekara, sestara i naravno inventara. Jer kako stoje stvari, najbolje je da ponesemo po jednu stolicu na rasklapanje dok čekamo.
Mi smo takav narod da kad se nešto desi pola familije i komšiluka dođe da se tu nađeu, tako da se ne zna ko je pacijent a ko pratnja, a svi su ljuti i nezadovoljni.
Trebalo bi povesti računa i naći načina da se proširi i uredi Urgentni centar, na opšte zadovoljstvo građana i ljekara koji tamo rade. Lakše i nama i njima i obezbjeđenju. I ne zamjerite - svi smo osjetljivi kada su nam najmiliji životno ugroženi.
Bonus video:
